Danima se vrtim u krug.
Misli me vode u neke prošle dane.
U neke susrete.
Slučajne ili ne?
Vraćam se u neke beskonačno duge razgovore, neke "smijehove", neke lude večeri.
Dan po dan...
Mjesec po mjesec....
Godina po godina....
Prođoše!
Nekih cura više nema...
Nedostaju nam beskrajno.
Neke od nas smo tu.
Jedna za drugu i jedna uz drugu.
Ona uz mene prošle godine.
Ja uz nju ove.
Gledam je...znam kako joj je.
Gledam je i "pucam" od ponosa.
Znam koliko joj sve ovo znači.
Na njenom licu nevjerica i sreća u istom trenu.
Smijeh i suza.
Ponos i čuđenje.
I pitanje.
Milijun pitanja.
Jesam to stvarno ja?
Jel se ovo baš meni dešava?
Znam što osjeća.
Bila sam tu.
U istoj nevjerici i čuđenju.
U istom smijehu i suzi.
Sa istim pitanjima u glavi.
Grlimo se.
Onako jako.
Jedna drugoj podrška.
Apsolutna.
Bez riječi, a sve smo si rekle.
Danas i zauvijek.
Sa osmijehom.
Sa suzom.
S ljubavlju.
Sa onim slučajnim susretom.
Ili ne?
Sa svime što smo prošle.
U nekim sitnim satima.
Nekim tihim razgovorima.
Intimnim i dubokim.
I smijehom.
Grlenim.
Sve smo zaokružile danas.
Pogledom.
Nagradom koja kaže.
Zaslužila si.
Sve.
I više.
Moja Ti, hvala ti što si mi ušla u život.
Slučajno ili ipak ne?
Samo neka si 💜
@
Comments