Sinoć sam ispratila dijete za Njemačku. Kako sve emocije pretočiti u nešto smisleno? U meni erupcija! Ne nisam plakala i vjerojatno neću. Možda sam zato totalna luđakinja, ali ipak neka sam. Dijete mi je živo i zdravo. Odraslo. Ide svojim putem i tako treba biti! Znam gdje je otišla i zašto je otišla. Ne želim pisati o onome što ne valja ovdje, danas to nije tema (a ne valja puno toga). Danas želim pisati o mojoj kćerki, mojoj Jeny. Moja jedina cura, moje sunce i moj mjesec. Dijete koje nije bilo teško odgojiti, dijete koje je postalo predivna mlada žena. Stabilna, staložena, čvrsto nogama na zemlji. Dijete koje je od malih nogu znalo što hoće, a što ne. Radoznala po prirodi mora istraživati svijet, a ja čvrsto vjerujem da će uspjeti u svemu što naumi. Samo nebo joj je granica. Ja? Ja ću joj biti ona sigurna luka i utočište kad bude manje lako. Ja ću joj biti vjetar u leđa i njeno rame za plakanje. Nikako ne želim biti netko tko će joj srezati krila i reći da ne može. Može, sve može ako tako odluči. Ne, ne želim plakati, ne zato što nisam tužna. Ne želim plakati zato što su ponos i sreća veći od tuge. Moje srce je ispunjeno, ja kao roditelj sam odradila dobar posao. Ima li većeg zadovoljstva od toga? Postoji li išta što se može mjeriti sa spoznajom da si stvorio, odgojio i na kraju pustio jedno mlado biće da živi, stvara, leti? Večeras je mir u mojoj kući, sami smo Josip i ja. Lagana muzika svira, ja pišem. Mir je i u mom srcu i mojoj glavi. Večeras ću zaspati s osmijehom. Moja mala curica je mlada žena spremna za izazov koji se zove ŽIVOT. Raširila je krila i odletjela u neku bolju i svjetliju budućnost....a ja ću je čekati raširenih ruku kad se poželi vratiti ili tek poželi mali zagrljaj. Sve će riječi biti suvišne, zagrljaj i pogled će reći puno više.
Samo hrabro mila moja, sunce i mjeseče moj! Volim te ❤