Probudila sam se oblivena suzama! Snovi su me zapljusnuli najvećim valovima tuge. Jedan je od onih dana kada sebi dozvolim tugovati, kada ponovno učim plakati. Nisam sigurna što je u snovima bilo, ali znam tko je bio. Sanjala sam oca. Oca koji je hvala Bogu još tu, još je s nama. Ne znam zašto sam plakala, ali jesam. Naš odnos je u najmanu ruku kompleksan. Nekad naivan i dječiji, nekad zategnut, površan i hladan. Jutro mi je donijelo osjećaj nedostajanja. Nedostajanja mame koje nema već dvadeset i četiri godine, ali nedostajanje i oca koji je tu, a opet nije. Vani je lagano jugo, pa se tuga popne na neku veću razinu. Danas se spremam mami u posjetu. Uvijek odlazak na grob gledam kao posjetu, kao razgovor, kao milo druženje. Odlazim do nje, sva onako "napirlitana", sređena, ofarbane kose, našminkana, jer žensko si, moraš biti uredna. Svake godine ista spoznaja, kako je samo bila mlada. Prekinuta mladost u najljepšem momentu života, upravo u momentu u kojem se ja nalazim sada. Pola života sam strahovala od ovih godina, kao da nosim njenu "sudbu" na svojim leđima. Planirala djecu prema tom rasporedu. Što ako? Što ako mi se dogodi isto? Što ako ostanu bez mene, kao i ja bez nje? Tu sam, u tim godinama i življa sam nego ikad. Shvaćam da svi nosimo svoju "sudbu". Svakoga od nas na kraju čeka isto. Samo je pitanje kad? Iznova me izbezume iznenadni odlasci, osjećaj da si prekinut u koraku, prekinut u snu. Tek danas mogu razabrati taj iznenadni preokret koji se događa kad je smrt u pitanju. Danas iz ovih cipela, kad još planiraš, kad imaš budućnost, kad gledaš naprijed i vidiš život. Iznenada rez, tako oštar kao odrezan skalpelom, bez ijednog krivog ruba. Otići ću na grob, otići ću u posjetu, zadržati se kratko. Pokušati se sjetiti njenog zvonkoga smijeha, njenoga glasa. Dogodi se da mi njen lik blijedi, onda tražim stare fotografije, podsjećam se. Sjećam se riječi, sjećam se događaja, zajedničkih druženja, odrastanja. Često analiziram njen život, život žene koja je imala sve. Žene koja je odbacila to sve i prihvatila ono malo radi ljubavi. Da li je ta tadašnja sreća s vremenom postala teret? Teret pod kojim jednostavno nije izdržala. Svi smo ostali u međuprostoru, zatečeni iznenadnim odlaskom. Ja kao najstarija, preko noći sam prisilno odrasla. Na moja leđa se spustio teret brige i odgovornosti. Moraš nastaviti, znala ili ne znala.... jednostavno moraš! Danas ću joj opet otići sa milijun pitanja. Na odgovore ću čekati koliko bude trebalo. Vjerujem u susret nakon. Tuga me ljulja, neda mi mira, danas je takav dan. Otac? Pogubljen nakon svega, zatvorio se kao školjka, sam. Koliko se trudila do njega doprijeti, ne ide. Živi po nekim svojim pravilima, pravilima koji mene ne uključuju. Hvala Bogu pa imam još dvije sestre. Malo su mu bliže. Cijeli svoj život od njega tražim potvrdu vrijednosti, nekako ne ide. Niti njemu, niti meni. Dobro je, nije mu lako, ne zamjeram, samo postoje ti dani kad mi nedostaje. Nedostaje mi zagrljaj, nedostaje mi osjećaj sigurnost koju samo roditelj može pružiti. Takav je dan, jugo je! Tuga me razdire! Okrenem se oko sebe, djeca su tu. Da djeca! Vrate te na pravi kolosijek. Shvatiš da si dala sve ono što si znala, sve ono što si dobila kroz svoj put, dala si i ono što ti je nedostajalo. Sve u želji da budu potpuni, kompletni, sretni. Da vole sebe i ljude oko sebe. Pada mi pogled na cvijet koji sam pripremila za današnju posjetu. Ljubičasto! Svake godine biram tu paletu boja, nijanse su neznatne. Voljela je ljubičasto, voljela je smijeh, voljela je druženja. Vjerujem da se veseli kad joj dođem onako "napirlitana". Vjerujem da je sretna i da među oblacima plovi bezbrižno. Vjerujem da se i nebo smije zajedno s njom. Mi? Ja? Idemo dalje, ja gazim godine koje ona nije doživjela, isti onakav smjeh odzvanja i iz mog srca. Isti zvonki poljupci i jaki zagrljaji. Kažu da joj sličim, ja znam da jesam! To me čini sretnom i tužnom u isto vrijeme. Voljela bih da je tu, da se zajedno smijemo, da zajedno plačemo, da zajedno planiramo. Nedostaje mi, nakon toliko godina i dalje mi fali. Život bi imao drugu boju da je "sudba" odlučila drugačije. Tuga bi bila tek povremeni gost, jugo me ne bi doticalo. Moglo je.....
Ljubičasto!
Danas mi sve miriše na ljubičasto!