Danas je svjetski dan prosvjetara! Igrom života prije dva dana sam sjedila s tri žene za stolom. Sve tri rade u prosvjeti i ovom prilikom im još jednom želim čestitati njihov dan. Nas četiri je spojila jedna druga priča, nije priča o školi. Mada kada bolje razmislim možda nas je upravo baš spojila priča o školi, ali onoj malo drugačijoj školi. Onoj životnoj školi, o životnoj borbi, o čistom preživljavanju. Sve smo se susrele s karcinomom dojke. Neke od nas četiri su odradile svoju "borbu", a neke "borba" tek čeka. Nevjerojatno je kako se žene s tom dijagnozom lako povezuju. Međusobno se nismo poznavale do tog susreta. Jedna od nas je sve dogovorila i dogodila se čarolija. Dogodila se nevjerojatna energija. Vrijeme je prošlo za čas, u smijehu i suzama dok smo bodrile jedna drugu. Sretna što sam mogla pomoći, sretna što sam ih upoznala, otišla sam kući sa osmjehom od uha do uha. Tu se večer nisam prestala smijati. U prsima nije bilo mjesta za ništa osim čiste sreće! Nakon dugo vremena sam zaspala umorna, ovaj put umorna od sreće. Nakon četiri godine od dijagnoze mirno kažem da sam blagoslovljena. Blagoslovljena sam putem kojim sam prošla, blagoslovljena darovima koje sam usput dobila. Ništa od toga ne bi poznavala da nije bilo te presudne rečenice "Dušo, imaš monstruma!". Monstrum se pokazao kao dobar učitelj, kao dobar vodič, kao dobar mentor. Iako sam cijeli život maštala da budem učiteljica, izgleda da sam najprije trebala biti učenik. Tek kada sam naučila kako biti ponizna, život se pokazao kao predivan kolaž boja. Pokazao je svu svoju raskoš i vedrinu. Trenutno sam u bojama jeseni, crvenoj boji neba koje navješćuje buru. Žutoj boji lista koji je pri kraju svoga života. Na kraju dolazi ona koju i nisam baš preferirala, ona ROZA, ona koja na sav glas vrišti "Ja sam pobjednik". Možda nisam učiteljica u školi, ali o preživljavanju puno znam. Onda se dogodi večer kao ova preksinoć i shvatiš da je svejedno jesi li učenik ili učitelj. Shvatiš da je jedino bitno da si čovjek i da voliš, a nama se te večeri dogodila čista ljubav! Ljubav koja prihvaća i razumije, koja bodri i podržava, koja te tjera da budeš bolji i stavlja ti osmjeh na lice, ljubav koja ti ispuni srce srećom. Da još uvijek negdje u meni tinja taj san učiteljice. Kada se dogodi plamen, odem u bolnicu sa knjigama u ruci, obiđem djecu i čitam. Čitam i osjećam se divno!!! Kad dođem kući pogledam svoju djecu i shvatim da sam ipak učiteljica, ne ona o kojoj sam maštala, ali ipak! Zato drage moje učiteljice, nastavnice, profesorice, obucite onu ROZU i nabacite osmjeh, danas je vaš dan!
