Kao i obično cijeli dan se spremam napisati par riječi. U glavi mi je milijun misli, milijun osjećaja me danas vodi. Riječi samo dolaze, a ja ih pokušavam smisleno složiti. Večer je moje vrijeme, misli napokon sjedaju na svoje mjesto. Bujica koja me danas nosi poprima svoj tok i sve mi je bistrije večeras. Kao što sam već pisala, vjernik sam. Nikada nisam bila fanatik niti ekstremist. U mojoj obitelji nikada nismo imali svećenika, nikada se nismo s njima družili niti s njima provodili vrijeme. Kako sam odrastala to se nije promijenilo. Odlazila bi na misu kad bi mogla. Obavljala sam ono što nam vjera nalaže i pokušavala živjeti najbolje što znam. Kroz svoj put imala sam bolje i gore vjerničke dane. Uglavnom ništa bolje ni gore od prosjeka. Nisam mogla ni zamisliti da ću plakati zbog svećenika koji odlazi iz naše župe, nisam mogla ni zamisliti da će mi zbilja biti teško. Iznenadila sam samu sebe, provalom emocija na sinoćnjoj oproštajnoj misi. Plakala sam kao malo dijete! I danas se pitam zašto? Zašto je to tako? Po čemu je on drugačiji od bilo kojeg drugog svećenika? Odgovor ne znam! S obzirom da ja sve pokušavam racionalizirati tako i sad pokušavam dokučiti što me je kod njega toliko oduševilo? Naime stigao je u našu župu upravo u ono vrijeme kada sam se susrela sa karcinomom dojke. Istini za volju, tako mi je bilo svejedno tko nam je župnik. Nakon dobivanja dijagnoze, otišla sam u svetište i predala se Isusu i njegovoj zaštiti. Nakon toga, na misu sam odlazila redovito i slušala tog mladog svećenika kako gorljivo propovijeda ljubav. Svakim odlaskom na misu ja sam dobila injekciju ljubavi, ne one prolazne već one trajne i vječne. Kao što sam već rekla nikad se nisam družila sa svećenicima pa tako ni s njim. Međutim najmlađi sin je postao njegov ministrant. Radost djeteta ništa ne može zamijeniti i taj mladi svećenik je samo još više porastao u mojim očima. Bilo je nedjelja kad djeca oko oltara nisu imali mjesta jer su svi željeli biti oko njega. Takvim duhom je taj čovjek sjajio. Sinoć dok su se redale zahvale od strane župljana ja sam samo plakala. Dok su njegovi ministranti stajali oko njega on je jedva zadržavao suze. Taj mladi čovjek je ne samo svećenik, mnogi su ga nazvali prijateljem, dobrim prijateljem. Nikad nije govorio ružno, nikada nije tražio novac (ko što mnogi traže), nikada se politika nije spominjala u njegovim propovijedima. Samo ljubav i isključivo ljubav. Sinoć se skupio dobar broj ljudi na misi i nakon mise. Došli smo se oprostiti od njega. Nije umro, nije otišao na drugi kraj svijeta, samo nekih dvadesetak kilometara dalje, al' ipak. Ja sam ga tražila zagrljaj i dobila sam ga. Rekao mi je:" tebe sam tek počeo otkrivati". Imaš moj broj za bilo šta. Zajecala sam! Ponovno mi je život pokazao da nema vremena. Nemamo vremena koliko mislimo. Čak i danas nakon bolesti odgađam stvari, odgađam razgovore, odgađam emocije. Ponašam se kao da ima vremena, ali ga nema. Danas si tu, a sutra ko zna? I ne nije ovo tek klišej već gola istina. Sve što želite ne odgađajte, recite da volite onome koga volite, dajte zagrljaj onome kome ga želite dati, nemojte se bojati i čekati neko pravo vrijeme. Pravo vrijeme je danas, sada. Sinoć sam između ostalog i zaplakala zbog tog mog odgađanja i mog stava ima vremena. Znam da će naš dragi svećenik Tomislav biti na novoj funkciji jednako dobar kao i kod nas jer on je jednostavno taj! Onaj koji vodi primjerom, a njegov primjer je ljubav! Potpuni je mir oko mene i povlačim dim cigarete, miris me odvede u ljeto prije dvadeset pet godina. U ljeto do još jednog Tomislava "mog Tomislava". U to vrijeme sam zajedno sa sestrom radila u jednom restoranu u Njemačkoj. Tog ljetnog dana, taman nekako u ovo vrijeme oko setrinog osamnestog rođendana zazvonio je telefon. Sestra se javila i primila vijest. Tog dana se spustila uplakana u restoran i rekla:"Sonja, poginuo je Tomislav". Pogledala sam je i glupo upitala:" moj Tomislav"? Samo je zaplakala. Činilo mi se da je sve stalo, samo sam ponavljala "moj Tomislav". Život prolazi i ja se danas nakon dvadeset pet godina živo sjećam "mog Tomislava". Momka sa stalnim osmjehom na licu i vragolastim pogledom. Voljela sam ga strašno. Kroz cijeli dan samo razmišljam o dvojici Tomislava u mojem životu. Jedan mi je uljepšao mladost svojim prijateljstvom, a drugi mi je pokazao da ljubav sve liječi. Iako nisam sklona druženju sa svećenicima, s ovim sam se trebala više družiti, kako bi tek tada ovo napisala. Večer je savršena, cigareta mi prija (iako znam da ne bi smjela), čaša vina i lagani vjetar. Točno je sve onako kako mora biti. Misli su se smirile i spremna sam za počinak. Zahvalna za jednog i drugog Tomislava mogu usnuti.
Hvala Ti!