Pišući sve ovo osjećaji naviru. S obzirom da pišem s odmaklim vremenom malo mi se teško prisjetiti svih događaja. Do ovog dana je sve nekako bistro. Jasno se sjećam operacije i svega nakon. Naravno jasno se sjećam i prve kemo. Međutim pitanje je koliko ću uspijeti predočiti redoslijed svega. Mada kada sve malo bolje sagledam redosljed i nije bitan. Bitan je onaj osjećaj koji te prati od te famozne prve. Datum je 17.9.2014. Hm...hoće me taj 17-ti. Prije dvadeset godina, 17-ti mi je uzeo mamu. 17-tog sam dobila nalaz punkcije koja je potvrdila karcinom i evo 17-tog ide prva kemo. Bilo je predivno jutro, ja sam ustala i znala danas je taj dan. Spremna sam. Nema više odgađanja, danas ću dobiti kemo. Jednim sam dijelom sebe jedva čekala da se sve to pokrene. Suprug i ja smo krenuli za Split. Termin kod doktora u 10 sati. Došli smo malo ranije sa svim potrebnim nalazima. Nalazi svi uredni. Već po ko zna koji put sam se zapitala:"Kako je uopće moguće čekati na kemo, a imati sve nalaze uredne?". Čak sam tako nešto i upitala doktora na jednom od proteklih pregleda. Odgovora se i ne sjećam, ali se i dalje jasno sjećam svoje nevjerice. Nakon nekog vremena doktor me proziva. Doktor pita:"Sonja kako ste? Je li sve u redu?"
Odgovaram:"Sve je super, rana napokon zarasla, ja se osjećam odlično." Tada doktor kaže:"Spustite se dolje u prizemlje i sačekajte ispred vrata gdje se prima kemo, prozvat će vas". Spuštamo se i čekamo. Nakon nekog vremena su me prozvali, dali tabletu za mučninu i rekli da se vratim za četrdeset i pet minuta. Otišli smo na kavu. Kava je prošla u odbrojavanju. Nije bila baš ugodna. Vratili smo se i ponovno sjeli i čekali. Prozvana sam jako brzo. Ušla sam i sjela na žutu sjedalicu. Takve sjedalice sam vidjela samo kod zubara? Znate one sjedalice koje se mogu podesiti u poluležeći položaj. Prišla mi je jedna od sestara i pitala koju ruku bodemo. Desnu rekla sam, s obzirom da je lijeva operirana. Sestre su bile savršene, iznimno ljubazne."Da li vam je ovo prva?" upitala je jedna od njih." Prva" odgovorila sam. Sestra se nasmiješila i rekla:"Ništa se nemojte bojati, sve će to biti u redu, sve će proći". Povjerovala sam! Krenulo je kroz venu, čudan osjećaj, čudan miris u nosu...miris kemoterapije. Trajalo je sat vremena i bila sam dobro. Nisam bila ni pospana ni umorna ni uplašena, jedna je gotova i to je ono što me veselilo. Krenula sam u borbu, naoružana do zuba. Pozdravila sam se s osmjehom na licu i otišla kući. Stalno sam vrtila film u glavi, ja na stolici dobivam kemo. Čak je jedna od sestara rekla kako sam izgubila nevinost danas. Svi smo se dobro nasmijali. Međutim ima tu puno više od puke šale i smjeha. Zbilja istina je, taj dan sam izgubila nevinost. Ne onu o kojoj svi pričaju. Nego onu životnu nevinost. Tek sada znaš sta znači problem, tek sada shvaćaš koliko si zapravo bio nevin do sada. Uprkos tim i takvim razmišljanjima, nakon što sam došla kući spustila sam se na plažu. Kako sam bila sretna. Vrijeme i nije bilo najbolje, ali kćerka i ja smo se okupale. Duša mi je bila tamo gdje mora biti. Na mjestu! Toliko stvari podrazumjevamo, toliko toga ne vidimo. Tada sam more i sunce pogledala drugim očima. Svijet je divan, samo moramo znati gledati. Čekala sam da me umor svlada sa odem u krevet. Dočekala sam jutro budna, pitala sam se šta se to dešava? Jesam li možda prolupala? Odlučila sam na sljedećoj kemo pitati doktora za to. Napokon sam se smirila...legla u krevet. Zahvalila Bogu što je jedna iza mene. Zamolila Ga da mi da snage za dalje. Led je probijen!
Sada nastavljam kopati dalje!