Infekcija!

Napokon kući! Legla sam na svoj krevet, a činilo mi se kao da sam dobila jackpot. Konačno poznata okolina. Danas se odmaram. Ne mogu se žaliti na bol, ali dojka je nekako sva tvrda, kažu tako mora biti. Dani polako prolaze,  očekujem da bude bolje. Ljeto je, velike su vrućine, ja vezana za krevet, bespomoćna. Osjećaj koji nije ni malo ugodan. Tako bi rado zaplivala, rado legla na plažu i uživala. Međutim za mene je ovo ljeto drugačije. Ležim u sobi i iščekujem kemo. Situacija u kući je napeta. Nervoza je užasna. Djeca nešto pokušavaju pomoći, stalno su tu negdje. Gledam ih i jednostavno ne želim da budu tu, ne želim da su zatvoreni u kući. Želim da se idu okupati, pa pobogu ljeto je. S druge strane želim mir i vrijeme za razmišljanje. Suprug bi sve, ali nikako da čuje šta bi ja. Zar je moguće da ljudi uopće ne slušaju jedni druge? U našem braku ne mogu reći da je bilo idealno. Trudili smo se, bilo je boljih i gorih dana. Troje djece smo stvorili. Mogu reći da je bilo dobro. Danas mi se čini sve puno gore. Uporno se ponavljam, on ne čuje ili čuje šta želi. U momentima bih sve makla od sebe. Dani i dalje prolaze, nižu se kontrole i previjanja. Dojka ne ide na bolje. Sve se pretvorilo u jednu veliku infekciju. Limfna tekućina se skuplja, nikako da zaraste rez, čini mi se da sam više u bolnici nego kući. Doktor koji me vodi (ne onaj koji me operirao, on je i dalje na godišnjem) prepisuje antibiotike i stavljanje hladnih obloga. U momentu sve staje. Vec 12 godina se borim sa dojkom, ledom, antibiotikom. Sad dojke nema, a ja se vraćam na početak. Ne znam da li sam ljuta, tužna, uplašena ili jednostavno tupa. Nevjerica je možda najbolja riječ koja opisuje moje stanje. Moj um u određenom momentu nije bio siguran kako popiti antibiotik. Kad i u koliko sati, jer moram prije jela. Pitanje koje mi je postavila prijateljica me vratilo u kolosijek. "Sonja, jesi ikad prije popila antibiotik? Šta ti je?" Moram priznati da mi je bilo neugodno, osjećala sam se kao da imam amneziju. U ovo doba godine obično imam punu kuću. Dođe mi sestra iz Njemačke sa djecom, onda dođe i druga sestra s djecom, bude nas po petnaestak u kući. Ljeto je, spava se di ko stigne. Bude velika gužva, ali i veliko veselje. Ove godine mi to fali, ali fizički to ne mogu. Još jedno previjanje i dalje nije dobro. Između ostalog imam i nekrozu bradavice, nisu sigurni da li će ostati ili ću morati i nju skidati. Više umorna od svega kažem doktoru: "Vadite ovo govno vani, ne zanima me, bit ću bez dojke i gotovo". Nije me poslušao samo je prepisao još dozu antibiotika. Želudac me rastura na wc-u sam stalno, antibiotik radi svoje. Psiha i nije baš najbolje. Stalno se pitam, di su svi? Nekako sam usamljena. Jedna sestra radi, druga je na godišnjem s djecom, otac u svom svijetu. Dođu s vremena na vrijeme, a meni su potrebni češće. Stalno imam želju viknuti iz sveg glasa da me dobro čuju:"Ljudiiiii imam jebeni rak...dajte malo potrudite se, možda me uskoro ne bude". Sve ostaje samo u mojim mislima i ne govorim ništa. Fali mi njihova potpora, zagrljaj i rečenica" ne brini, mi smo tu, bez obzira". Fali mi osjećaj obitelji, fali mi ono veselje koje već par ljeta imamo. Sada su svi zauzeti, bolest nitko ne voli. Ljudi svjesno ili nesvjesno izbjegavaju bolest. Žao mi je....puno mi je žao. Prijateljica je vjerni drug, stalno je tu. Pokušava me oraspoložiti, pomoći mi sa kuhanjem, pomoći mi banalnu stvar kao što je obrijati pazuh i milijun nekakvih dodatnih sitnica. Djeca se i dalje trude, nastoje udovoljiti, ali ja ni sama nisam sigurna šta želim. Bliži se i kraj ljeta, svi su već okrenuti prema školi. Djeca se spremaju u nove pobjede, ja još idem na previjanje. Čak mi se i kirurg vratio s godišnjeg. Još malo pa će i rana biti u redu. U međuvremenu sam ponovo bila na timu. Određena je kemoterapija. Idemo agresivno, četiri crvene svaka dva tjedna, zatim dvanaest taksola svaki tjedan. Zbrajam koliko je to vremenski. Tek sam iza Nove Godine gotova. Više od četiri mjeseca. Spremam se i ja za svoju pobjedu, još malo i počinje rat, svaka kemo je jedna bitka, a ja namjeravam dobiti. Možda ne baš svaku bitku, ali rat ne predajem. Samo da djeca krenu u školu, neka život krene svojim tokom. Skupljam snagu, pripremam teren, sve je stavljeno na svoje mjesto, kosa ošišana, počela škola, čak je i pas kastriran. Odbrojavanje započelo!