Vikend je prošao! Po prvi put sam cijenila vrijeme. Po prvi put sam shvatila da je sve promjenjivo i nestalno. Uživala sam u svakoj minuti ovoga vikenda. Ponedjeljak je, ranom zorom smo kod profesora na onkologiji. Kratak susret i kratak pregled. Kaže: "Dogovorite se s kirurgom i dođite sutra da vas predstavim na timu". Kako zapravo dobro zvuči da vas predstavim na timu. Čini se kao da si postigao nekakav nevjerojatan uspjeh ili možda da si završio kakav važan projekt. Čini se da bi to predstavljanje trebalo značiti nešto divno, ipak vi ste ti koga se predstavlja. Međutim, predstavljanje na ovom timu je malo drugačije. Čini mi se da je ovo predstavljanje osobe koja počinje svoju životnu borbu i čekanje kako će se nositi s tim. Znam da ovo grubo zvuči, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da smo svi kao konji za utrku. Koji će konj brže i bolje istrčati. Odlazim. Zahvalna za privilegiju da moj slučaj preuzima sam Profesor. Kirurg mi popodne uzima mjere. Koliki implantat ugraditi, u momentu bi umrla od smjeha. Kao da uzima mjere koliku košulju mi sašiti. U redu i to je za ljude mislim se. Izmjerena sam i upućena u daljnje radnje. Prije same operacije treba sakupiti sto nalaza. Ovaj tjedan je znači ludnica, jer već sljedeći imam zakazan termin za operaciju (šta znači imati vezu) ne znam bi li bila zahvalna za to ili bi se gadila sama sebi. U pitanju je život pa recimo da sam zahvalna. Čeka me naporan tjedan. Utorak napokon predstavljanje na timu...jeeees. Suprugu mi je rođendan, ne znam da li sam mu uopće čestitala. Kako se neki prioriteti promjene, ipak je rak bitniji. Naravno ništa novo šta već nismo znali. Operacija, pa kemo, možda radijacija i naravno neizbježna hormonska terapija, ali više ćemo znati kad dode nalaz patologa. Ponekad ti se čini, da se samo vrtiš u krug i da stalno čuješ jednu te istu rečenicu. Znat ćemo više kad....Nisam se previše uzrujala. Mora biti šta mora biti. S obzirom da sam u nedjelju otišla do Svetišta u Vepric i pomolila se, nekako sam bila smirena. Ja sam cijeli život vjernik. Ne mogu reći da sam baš najbolji vjernik, ali ipak jesam. Otišla sam do Veprica i zamolila za pomoć. Takvi smo mi ljudi, kad nam treba pomoć molimo, a kad je sve dobro zaboravimo. Da se barem sjetimo zahvaliti, ali ne. Dok sjedim i gledam u križ prođe mi umom: "Bože moj, bez tebe sam ništa, neka bude onako kako si zamislio". Ostavim malo pismo ispod Isusovih nogu i odem kući. Mirna, potpuno mirna. Taj mir me vodi kroz cijeli tjedan. Prijateljica i ja idemo od doktora do doktora. Sakupljamo nalaze, smijemo se ko lude. Ona gubi mobitel i to je nešto zbog čega smo se malo uzrujale. Vrućina je nenormalna. Bliži se kraj sedmog mjeseca, ja se još nisam okupala. Šteta. Gotovo su svi nalazi dobri. Malo povišeni leukociti, antibiotik se pije, ali ništa strašno. Ultrazvuk abdomena perfektan. Pitanje doktora: " Sonja, da li je netko u obitelji bolovao od karcinoma?" Odgovaram: Ne.
- Da li ste koristili kontracepciju?
- Ne.
- Da li ste dobili menstruacije prije 12-te godine?
- Ne.
- Da li ste kasnije rodili?
- Ne.
Pa kako ste zaboga dobili karcinom? Pitanje na koje nitko ne zna odgovor. Kako? Nije doduše ni bitno kako, tu je i sad ide vani. Stiže nalaz pluća, vidi se nekakvi fibronodus. Panika je na vrhuncu, prijateljica i ja ulazimo u auto u kojemu je milijun stupnjeva. Znojimo se, ali ni jedna se nije sjetila otvoriti prozor. Opet se vraćam na ono: Bože moj, kako smo mirni kad je sve u redu. Zovem svoju doktoricu obiteljske medicine. Šta je uopće fibronodus. Ona kaže:"Koliki je?" Odgovaram:" Ne piše". Ona kaže: "Dušo ne znam." Sto misli u glavi, prijateljica luđa od mene. Gledamo se i odjednom odlučim nazvati kirurga. Kirurg je sve skupa smirio. Kaže" Sonja, da li pušite? Odgovaram:"Jesam". Odgovara:"To vam je onda to, ne brinite možete na operaciju". Olakšanje je ogromno. Već smo i prozor otvorile i sve je krenulo po istom. Samo smjeh i ludiranje. Bliži se još jedan vikend. Ponovno se spremam uživati....Nadam se da ću preživjeti operaciju.....to mi je momentalno najveći strah!