Kemoterapija obavezna!

Noć je prošla. Ne mogu uopće reći dobro ili loše, samo znam prošla je. Iako nikada nisam bila jutarnji tip, jutros sam iskočila iz kreveta. Danas je dan kad ćemo saznati šta i kako dalje. Jutros treba ići do doktorice i odrediti tijek liječenja. Kirurg je zakazan već za popodne. Naravno u Hrvatskoj je trebalo potegnuti sve moguće i nemoguće veze da bi se došlo do kirurga tako brzo. Nažalost to je kod nas normalno, sva sreća da sam imala veze, iako mnogi ljudi nemaju. Suprug i ja pijemo kavu praktički bez tona. Zovem prijateljicu i svo troje odlazimo za Split. Ulazimo u ordinaciju, sestra je ljubazna kao i uvijek. Grč je kulminirao, želudac se stisnuo, osjećam kako je krv otišla iz mog tijela, doslovce sam ukočena od straha. Konstantno me prati ta nekakva omaglica ispred očiju, čini mi se da sam na rubu nesvjestice. Doktorica me proziva, ulazimo svi unutra. Misli luduju. Samo da ne moram kemoterapiju. Pokušavam se osmjehnuti. Neuspjeli pokušaj, izgleda više kao grimasa nego osmjeh (ipak sam pokušala, i to je nešto). Sjedam na stolicu. Doktorica krene: Dušo, pošto je karcinom poprilično agresivan, preporučam skidanje cijele dojke i kemoterapiju. To skidanje dojke sam nekako i prečula. Kemoterapija mi je odzvanjala u ušima. Pitam je: "Da li baš moram kemo? Ja ne bi." Kaže ona: "Moraš. S obzirom da je ova dojka već dugi niz godina problematična, skidanje i kemo je najbolja kombinacija." Nemam problem sa skidanjem dojke, ako treba treba. Skinut ćemo je. Samo da ne bude kemo...ponavljam pitanje: "Doktorice jel bas moram kemo?" Ona sad već polako i uzrujana govori: "Dušo moraš. Kemo ne možeš izbjeći. Otpast će ti kosa, obrve i trepavice i bit će ti grozno, ali znaj proći će. Nakon nekog vremena ćeš sve zaboraviti." (Kako se je samo prevarila. Kakvo zaboravljanje. Nikad se neće i ne može zaboraviti. Sad nakon tri godine,  sve vidim jasnije i bolje uočavam kako je zapravo bilo teško sve to odraditi). U glavi na brzinu sve to procesuiram i u momentu odlučujem. U redu idem na kemo. Rečenica proći će je za mene bila presudna. Nema uopće problema, ja sam po prirodi strpljiva osoba. Čekat ću da prođe, sve što treba odraditi odradit ću. I tu je raspravi bio kraj. Suprug i prijateljica su me samo pogledali i šutili. Znači idemo u boj...on i ja. Oči u oči, pa ako to znači biti potpuno ćelava, ako to znači biti bez ijedne dlake, u redu...pa ćemo vidjeti ko je jači. Mislim u sebi, ali najprije ti odlaziš iz mog organizma, nadam se što prije. Nakon doktorice odlazimo na kavu. Našli smo se sa suprugovom tetkom koja se i sama borila sa karcinomom prije par godina. Razumjela je što prolazim, tu sam se rasplakala. Iskreno govoreći nisam plakala samo zbog karcinoma, plakala sam i zbog financijskog stanja. Ipak sada ne radim, bolest me uhvatila, a kući troje djece. Situacija katastrofa. Prijateljica me samo gleda, ali ja je dobro poznajem...samo što se nije raspala. Ipak drži se hrabro, zbog mene. Postavlja stotinu pitanja i nastoji održati razgovor. Suprug čini mi se samo šuti, možda je nešto i pričao ali se ne sjećam. Žene ipak drugačije vode razgovor. Tetka tada izgovara recenicu: "Ne boj se što se tiče novaca, ja ću ti pomoći." Znam da ona to može i zahvalna sam joj zbog toga. Ponovno sam zaplakala, samo ovaj put od olakšanja. Krenuli smo kući. Popodne ponovno nazad. Susret sa kirurgom. Nekako mi se to niti neda. Umorna sam već od samoga jutra i spoznaje da me čeka kemo. Popodne sjedamo u auto. Opet ista postava, prijateljica, suprug i ja. U autu prijateljica kaže: "Mala ništa ne brini. Ja momentalno ne radim i sve dok ti ovo bude trajalo neću tražiti posao. Biti ću uz tebe." Zbog te rečenice sam se osjetila sigurno, neću biti sama....šta god da bude. Neću biti sama. Ispred bolnice me dočekao prijatelj koji je dogovorio pregled s kirurgom. Zagrlio me, u momentu sam bila sretna. Troje ljudi je sa mnom. Kirurg je došao jako brzo. Ušla sam u ordinaciju. "Šta sad?" pitala sam. On je pogledao preporuku doktorice i predložio skidanje dojke, ali ostavljanje kože i ugradnju implantata odmah. Znači jedna operacija. Nisam se puno ni interesirala, samo neka ide vani. Dogovor je pao. Napraviti sve nalaze i za petnaest dana doći u bolnicu. Na kraju imala sam sreće. Sve se odvijalo jako brzo. Za tri dana sam na timu za tumore. Naravno i za taj pregled je trebala preporuka. Suprugova tetka je odradila taj dio. Vrijeme je za otići kući. Samo čekam krevet. Umorna sam i iscrpljena. Misao prije nego sam utonula u san....imam dva dana za uživanje...ne želim razmišljati ni o čemu...Vikend je samo moj!