Strah!

Ubrzala sam korak i krenula prema bolnici na punkciju. Do prije pola sata sam razmišljala kako ću nakon pregleda otići na posao. U jednom jedinom trenutku život se preokrene. Bože, šta je daleko ta bolnica....još jače ubrzavam korak, gotovo trčim. Čini mi se da su sekunde bitne, ali samo mi se čini, strah me gura naprijed. Dok hodam zovem supruga. Kažem: Dođi do bolnice moram hitno na punkciju, izgleda da imam rak. S druge strane muk i onda rečenica: eto me dolazim. Stižem i tražim doktoricu koja me treba punktirati. Dolazi doktorica i kaže: Upravo je zvala vaša liječnica i rekla da se vratite popodne do nje. Ona danas ima punkcije u ordinaciji i odradit ćete to tamo. Zastanem na trenutak...pomislim pa naravno da ima punkcije danas, utorak je....od šoka i liječnica i ja smo zaboravile da je utorak. Suprug je stigao...ulazim u auto i kažem: Idemo kući, vratit ćemo se popodne na punkciju, punktirati će mi odmah i dojku i limfni čvor koji je promijenjen. U autu na trenutak muk....i onda moja rečenica koja nema veze s mozgom. "Hvala Bogu barem ne moram na posao". Posao mi je bio grozan, konstantan stres, fizički, psihički i emotivno sam bila slomljena. Iskreno jedino što sam vidjela je bio odmor. Tako mi je bilo potrebno da se odmorim, pa makar to značilo i da imam rak. Do kuće stotinu, ma šta stotinu, milijarde misli u glavi. Kako dalje, šta moram sad, kako ću reći djeci...i na kraju kome sve moram reći. Stižemo kući, predivan je ljetni dan...sunce grije, plaže su pune, a ja se spremam na borbu prsa u prsa. Skupljam snagu već na samom početku, nemajući pojma šta me čeka. ...i dobro da sam tako počela jer dug je put koji dolazi.....Djeca su kući i ja ne krijem ništa. Razgovaram s njima i otvoreno govorim da izgleda da imam rak i da moram popodne nazad u Split na punkciju i da će nalaz biti gotov za dva dana, kada ćemo znati više. Naravno da su se emocije uzburkale... pale su i prve suze. Zovem prijateljicu da dođe na kavu. Bože kako ću njoj reći, njena mama je umrla od karcinoma dojke. To mi je bilo strašno teško, ali nemam izbora, ona mi je najbolji prijatelj i ona će znati o čemu govorim (nažalost). To je ista ona prijateljica koja je rekla da usporim. Javlja se na telefon i vjerojatno šestim čulom pokušava izbjeći tu kavu... kaže: ne mogu sad... doći ću kasnije... SAD kažem, trebam te SAD. Dolazi i sjeda, ja kažem: Bila sam kod doktora. Nagonski ustaje i kreće kući, želi pobjeći od informacije koja slijedi. Svi smo u nekakvom polubunilu. Totalno glupo stanje... ona sjeda na stolicu i ostaje paralizirana, djeca gledaju i ne razumiju, kćer stalno plače... suprug zuri u prazno... a ja kao da se to sve ne događa meni. U momentu bi se točno nasmijala. Kava je protekla super, možete zamisliti. Punkcija odrađena popodne. Vraćamo se kuci. Kćerka, suprug i ja, niko ne priča previše. Direktno odlazim pod tuš, kao da ću oprati sa sebe sav taj strah, svu neizvjesnost. Ruka ide prema poznatom mjestu i nanovo onaj isti grč me preplavi, onaj grč u želucu kad te paralizira. Tako ostajem par sekundi.... trznem se kao iz nekog sna i kažem "gospodinu" kojeg pipam: E nećeš kako si zamislio, ova žena je luđa i jača od tebe.....tvrdoglava ko mazga.... ne dam da me slomiš, spremaj se za borbu, pa ko bude jači. Zapamti ja ne odustajem i ne plačem....osmijeh i naprijed, samo naprijed! Odlazim na spavanje, a zadnja misao mi je Hvala ti Bože što ne moram na posao u kuhinju, ponovno mi se sve činilo bolje od toga.