Marija Barbarić, onkološka bolesnica

​

Imam pedeset četiri godine i trenutno sam nezaposlena, a karcinom sam otkrila sasvim slučajno.

Po zanimanju sam naime kemijski tehničar, ali cijeli svoj radni vijek sam provela radeći u turizmu pa sam se tako i te 2014 godine spremala za sezonu kad me je doktorica uputila na mamografski pregled.

S obzirom da se sezona bližila, razmišljala sam da taj pregled odgodim za deveti mjesec, ali je doktorica inzistirala da ga obavim prije ljeta. Tada imala četrdeset sedam godina i doktorica je smatrala da je vrijeme za mamografiju. 

To je bio preventivni pregled, nisam imala nikakve tegobe niti sam osjećala ikakvu bol, tako sam na pregled otišla više da udovoljim doktorici, da „skinem“ to s dnevnog reda. Nakon samog pregleda sam nastavila sa svojim planovima za ljeto i za sezonski rad.

No, nakon par dana došao je nalaz koji nije bio dobar, naime mamografija je otkrila zloćudnu bolest na lijevoj dojci. Dijagnoza me zatekla, a šok koji je uslijedio je bio toliki da me paralizirao. 

Na samom početku liječenja sam otišla na onkološki tim koji je odredio tijek liječenja. Najprije je uslijedila operacija, a nakon operacije mi je određena kemoterapija (4+12): četiri "crvene" i 12 taxola, ukupno 16 komada.  Nakon kemoterapije morala sam odraditi i 13 doza zračenja. 

Nakon više od šest godina još uvijek  sam u liječenju, na antihormonskoj sam terapiji. 

 

Bolest me je zatekla i moram priznati da sam bila prestrašena od svega. U to vrijeme nisam bila svjesna ničega pa sam odlučila da je najbolje slušati stručnjake. Slijepo sam vjerovala  svome onkologu i pratila njegove  upute. Moram reći da sam uz podršku roditelja i rodbine izgurala. Vidite, tu sam!

 

Dodatni udarac i strah se dogodio kad mi se u tom periodu razbolio i tata. Nažalost tata je i umro od karcinoma. Dugo sam bila u stanju šoka u nevjerice. Nikada nije lako izgubiti nekoga svoga, a posebno je teško kada ste i sami u procesu liječenja. Zapravo najteži dio liječenja mi je bio baš dio dok sam primala zračenje. Tada sam bila potpuno sama. Bila sam prestrašena i nisam ništa znala, smatram da bi mi tada bilo puno lakše da je postojala Udruga. Mjesto gdje mogu razmijeniti iskustva i strahove sa ženama koje prolaze isto. Mjesto gdje ne bih bila toliko usamljena i  gdje bih bila prihvaćena.

 

U to vrijeme moji roditelji nisu bili tu, bili su u Zagrebu i borili se za tatin život. Biti bolestan, a uz to strahovati za život svog roditelja, zaista nije lagan zadatak. S vremenom sam se naučila nositi s izazovima u životu. Danas mama i ja pomažemo jedna drugu i živimo bez obzira na dijagnoze koje su nam obilježile živote. Veselim se odlascima u Udrugu i drago mi je sam naučila da imamo samo jedan život.  Kad se suočite sa strašnom dijagnozom, slušajte doktore i radite što vam kažu. Pogledajte u sebe i pronađite svoju snagu.

Sami sebi u glavi postavite dijagnozu, dijagnozu OPTIMIST!

​