Zovem se Sonja Grgat. Imam 47 godina i osjećam se fantastično. Prije gotovo šest godina sam dobila dijagnozu. Sa 41 ni u ludilu ne razmišljate da biste mogli biti bolesni. Ipak, život ti pokaže da čudne puteve stvara. Imam troje djece, supruga i jedan prosječan život. Imam kćerku i dva sina. U vrijeme karcinoma imala sam dvoje pubertetlija i jednog malca. Jeny kao najstarija je imala 17, Marin 15 i Josip 10 godina. Dijagnoza nas je zatekla par dana nakon proslave Josipovog 10. rođendana. U srcu ljeta, kad sve pršti od smijeha moja obitelj i ja smo upali u ponor. U srcu ljeta, mrak nas je na trenutak progutao. Usljedila je operacija i prvi tračak svjetla se ukazao. U oporavku se ljeto približilo jeseni. Krenule su kemoterapije. Ružan period. Zračenje sam izbjegla. Izvadila preventivno jajnike i jajovode. Dobila šest zometa. Na hormonskoj terapiji evo pet godina.

Cijeli jedan život stane u ovih šest godina, strahova i olakšanja, uspona i padova, tuge i sreće. Djeca su porasla, još jedan pubertet treba izgurati. Ostala sam bez posla u kemoterapiji, to je bio dodatan udarac za ionako poljuljan život. Danas sam skupila mrvice sebe i pronašla novu snagu. Učeći o sebi spoznala sam u čemu sam dobra. Dobra sam s riječima, dobra sam u slušanju. Ni sama ne znam kako, ali vrlo često kažem riječi koje sugovornik treba čuti. Nazovimo to talentom. Volim pisati, to je moja psihoterapija. Pišući pomažem sebi, a još je bitnije ako pomognem nekome. Vođena tom idejom pomaganja, napisala sam prije pet godina svoju prvu priču, pod nazivom "S perikom i bez perike, s dojkom ili bez nje - ja sam žena" za portal Nismo same. Ohrabrena svime što se dogodilo nakon toga ove godine sam osnovala  Udrugu Caspera.

Kroz Udrugu i kroz iskustvo preživljavanja, vjerujem da ću pomoći. Vjerujem da ću dati ljubav, jer ljubav se jedino broji.

Ona sve pozlati 💜

​