Postoje ti dani, koji eto nisu u kalendaru cifrani crvenom bojom, već ih želiš nekako izbaciti, izrezati, pokrenuti peticiju za nove kalendare...

I uvijek u takvim danima, kao danas, spopadnu te one žute minute, a ja se tada uvijek sjetim Vase Ladačkog i one sve je im'o, ništa im'o nije i pustim nek' mi taj pjeva, zbog kojeg me danas love D-molaste tuge, dok mi ono gudalo plete finu svilu po duši, ja zažmirim i vidim one konje vrane po livadi razgirane, one njive plodne, vinograde blagorodne, u karuce pregnute čilaše... a svirači mi sviraju lagaaanooo. Dok ja tako putujem, stiže poziv da si otišla ti Šimunovićeva Brezo...

O, ne i ti, prekardašilo više, ma, a ako si morala, pomislim, bar si valjda onda isti datum izabrala..ipak si ti dama, a ovaj put dame biraju..

Znaš, postoje te neke osobe, koje sretneš jednom, u vr' glave dva puta u životu, a nekako misliš da ih znaš dugo, takav je za mene bio susret s tobom.

Došle smo u fotoklub, slikati ove svoje fizičke ožiljke koje nam ostaviše oni skalpeli, ne bi li nas rješili onih naših boleščina, a sve za izložbu, istih, da pokažemo svima da smo i takve divne. Uz one brazde na koži, kojima su neke nalik na one krugove za pikado, na kanale koji djele stomake nam na djelove pa izgledamo k'o babine heklane torbice , na umetnute sise koje su međusobno posvađane, ide i priča o onom ožiljku koji se ne vidi, o onim vulkanskim kraterima u duši, gdje nas lava strahom guši, gdje su luke bola da u njih i najveći kruzer može uploviti. Tvoja priča je za mene bila čudo, pričaš kako je sve krenulo s tim tvojim čudovištem i da si sad na kemoterapijama koje nosiš sa sobom, gledam i ne vjerujem, čuj to, imaš "pederušu" u kojoj je kemoterapija, tvoja nada za život, ideš s njom na kavu, posao, šetaš i pristaješ da je vazda nosiš, ako to znači da ćeš živjeti... o Brezo, u moje vrijeme bila ona stara izreka "glava u torbi" a u tebe "život u pederuši" nikad nisam baš nešto voljela te pederuše, vazda me podsjećale na one švercere po Šiklošu u Mađarskoj, koji smo mi Slavonci u hordama pohodili u šopinge, a oni s pederušama 'odaju za tobom i zvocaju jednu te istu mantru " mjenjaš marke" moreš ti njima i 'iljadu puta reći, neću, ne odustaju, a eto sad, nu tebe, ti s pederušom mijenjaš život.

Dolazi listopad i izložba, dok čekamo da uđemo unutra pogledati sve te divne manekenke bez glava, vidim te, malo si se pogrbila, al' smiješ se... pitam za tebe, kažu mi, nisi baš dobro... ma kontam, Breza je ona, malo joj se povile grane, oporavit će se s proljeća, opet će zazelenit, ispraviti se, ipak, ima onu pederušu u kojoj nadu za životom nosi.

E, onda dođoh do tvog portreta ožiljka i pročitah tekst koji si napisala:

"Znaš, mama, život je jedna velika.....da ne lajem" i upališe mi se one Božićne lampice u listopadu, e sad jesu li uranile ili okasnile, vrag će ga znati, gricka već pomalo onaj švabo moje sive ćelije i shvatih iznebuha zašto si mi se tako svezala za dušu, pa ti si naša Bistrooka, mi se vidimo i kad smo ruže samonikle na kraj svijeta, namirišemo se k'o onaj đurdevak što raste u tišini i sjeni, a najljepše miriše.. i ti srce nosiš na reveru...

Rek'o bi on:

"Samo retki, nađu retke..."

Putuj sada i Brezo i mala vidro,

baci onu pederušu, pusti kose pune polena i zaigraj ludo, divije...

Zagrli, molim te, našeg pjesnika, kapetana mog srca, kaži mu, da se ne brine za svoj zvjezdani bataljon, da me mašta još uvijek upropaštava, bajke su mi obavezna lektira, okrećem onaj ringišpil u glavi i u čuda vjerujem... još sam onaj stari ratnik paorskog srca...

Otplešite vas dvoje, jedan stari laloški vals, orite nebeske njive, i mahnite nam koji put dok budete milion svijeća nebom palili...