Možda je nazivam krivim imenima? Ili krivo percipiram... Ne znam...

He, radost!
Za mene je to uzvišen osjećaj, možda baš onaj nekako i "najživotniji". Onaj koji obuhvaća i nadu i mir i ljubav. Ma sve!

Biraj one koji ti pune dušu, koji te nasmijavaju, potiču i nadasve donose mir.
Znaš, postoje i takvi.

Nada je san budnih.
Koliko toga stane u samo četiri slova, u samo jednu riječ.
Sva pokretačka sila.

Probudila se u pet i po. Nikad ranije. I zube oprala. Nikad ranije. Šetala pa po hodniku gor pa po hodniku dol. Kilometar-dva, tri, nije čovjek cicija pa da cjepidlači u koji kilometar više ili manje.

Da li te drugačije dotiču ove teme i nimalo lijepe vijesti ili si pak dozvoliš da u
svojoj nemoći posumnjaš u nuspojave 5G mreže i slične teorije zavjere?
Jednostavno ne vjeruješ.

Vrata sobe se otvaraju i opet sestra ulazi prva. Znala sam, niti je vizita, niti vrijeme jela, a bome niti sam ju zvala. To! To! Dolazi cimerka!!! Tko? Tko? Tko?

Javno sam progovorila o svojoj bolesti, a još uvijek je u pojedinim sredinama stav da se o tome
ne priča. Pogotovo javno. Nisam dosad povezivala neke korelacije, ali ima smisla. Itekako ima.
E, pa ja hoću pričati. Imam potrebu ispričati.

Stablo ima čvrsto korijenje i čvrsto je, iako su mu grane polomljene.

Sretna sam da nisam prve dane bila sama, da sam imala svoju tetu Nadu.
Ona je bila moja NADA. Ja sam trebala nju, a ona mene.
Svemir je to sredio. Rekla bih da sam baš imala sreće.
U nekom trenutku znam da sam si u glavi rekla, ja želim biti ona kada dođem u njezine godine.

Interesantan je taj njen prestanak djelovanja.
Danas se raspadaš, a sutra se jednostavno probudiš kao nova.
Sretna što si opet dobro, hrliš u novi dan.

Lagano su krenuli prvi bolovi, prvi od operacije. Nije to neka jaka bol, ali je iritantna. Moja se Kaća potrudila da sazna kako će to bit i prije operacije, u komunikaciji rekla je: „Seki vele da je to kao jači muskufiber, ne bi trebalo biti strašno.“

Trebalo se prešaltati u glavi od uvriježenog mišljenja da je „kemo“ otrov - u ono da je to lijek.
Osobno smatram da ako u nešto ne vjeruješ, neće ti ni pomoći i obrnuto. "Neka ti bude po vjeri tvojoj."
Od nametnutog mišljenja (putem medijskih članaka) da kemo uništava i dobre stanice; sve što ona radi - može se i adekvatnim biljem liječiti; bilje djeluje ciljano samo na maligne stanice; kemo ostavlja posljedice za cijeli život...i sva ostala "eko" trabunjanja.

Sjećam se ugodne tišine, zvukova aparata na koje smo spojene, ugodne zelene boje, ugodnih glasova sestara, njihovih kretanja, što rade. Bile su zanimljive kute koje nose, zanimljivih boja, dezena i krojeva. Sve sestre i doktorice koje su nam prilazile bile su tople, ugodne, pune suosjećajnosti i spremne uputiti koju toplu riječ.

Ako smatraš da ćeš moć mirno živit kad te ozrače, ti odbij mastektomiju. Međutim, ako ćeš se poslije, svako toliko pitat i zapitkivat, da li je ostao dio tumora u tebi, nema smisla, razbolit ćeš se još gore. Tvoju onkologicu ne znam osobno, ali po dosadašnjem iskustvu preko drugih pacijentica, mislim da savjesniju nisi mogla dobit...

Buđenje je bilo lagano, kao kad se naspavaš i postepeno budiš. Nije me svjetlost ubijala, mada se niti ne sjećam koje je doba dana bilo. Znam da je bilo zagasitije i tamnije. Možda je bila noć ili je bila predvečer.

Bilo je cca dva sata popodne. Ulazimo Alen i ja na onkologiju.

Srce mi se sada stisnulo, za ona tri „materina“ konfekcijska broja (neću se ja u guzicama i bokovima tek tako stisnut, samo srce stiskam).

Teškim koracima sam hodala prema odjelu za bolničko liječenje, bila sam manja od makovog zrna.
Kao preplašeno dijete, nisam se nimalo osjećala onom snažnom ženom od prije mjesec dana koja je imala energiju za osvojit cijeli svijet

Subota jutro. Negdje na Vukovarskoj ulici iz smjera Splita put Tugara.
Na radiju svira Crvena jabuka:
„Al' moja priča i nije moja
ništa ja nisam birao...“

Definitivno je neizvjesnost ta koja te ubija. Unutar tih dana nisi bio normalan i imao si svakodnevne borbe jer nisi znao što te čeka. Zato i je bilo toliko uspona i padova...