Dan po dan.
Mile, ja i naše živinice…
Imala sam stalni osjećaj da sam sakata i “lezilebim” u krevetu. Teško se bilo pomiriti da sam poprilično “niš koristi”. Za ženu koja će vjerojatno krepat u trku meni je sve ovo malo lošije padalo. Iako sam trebala pomoć u svemu, vidjela sam male pomake i bila sam puna optimizma i nade.
Više sam bila nestrpljiva, ja bih sve to odmah i sad…
Dnevno sam ka’ “Luda Mara” u onim steznim gaćama “bazala” u krug po stanu da mogu na wc. Nema tu tiskanja, ti to još uvijek ne možeš. Moliš se crijevima. S noge na nogu. Hoće li se to govance spustiti da ti napokon osjetiš oslobođenje i veselje. Ne znam kako to opisat, čudan osjećaj i dalje.
Sad je već dosta prošlo od svega toga pa ne mogu točno reći koji je bio tjedan, da sam doma. Još uvijek to nije išlo lako i nije bilo ono klasično, potjera te, ti odeš na Wc i isprazniš se kao čovjek. Moraš raditi na tome, da to krene. “Bazat” okolo i “bazat” ne bi li crijeva osjetila da se nešto događa. Dogodi se da odjednom osjetiš da se nešto spustilo i da mi možda moglo krenut, poveseliš se. Trk na wc (da se razumijemo taj trk nije klasični sprint kad si zdrav nego to je “penzić” stil i to još s onim pomagalom kojeg guraš ispred sebe).
Čak i kada sjedneš to ne znači da će krenut, zna bit i lažna uzbuna. Onda nabrajaš sve svece jer ti ni ustajanje ni sjedanje još nije došlo na svoje. “Prikeljiš” se ko pauk i rukama i nogama, za što god se možeš dohvatiti, lijevo i desno, kako bi sjeo i ustao….
El kada, el pločice, el lavabo, el već bilo koji “drek” u blizini….brineš samo da ne pukne i da se ne skljokaš u tri “krasne”.
Zapravo ni trbuh ni mišići… “jok”. Još to nije u funkciji, čak i kad pokušaš samo malo onako stisnut da vidiš ima li šta, oćel šta bocnut, pokrenut… jok… nema toga još. Panika te i stisnut da ne popuca sve ostalo što nije još poucalo.
Nakon nekog vremena sam došla do stadija da si donekle mogu malo bolje obrisati guzu.
Makar to nije bilo savršenstvo, ali “svemira mi”, neće mi Mile i to radit.
Ne obrisala je ja NEĆEEEE…
To je bila jedina stvar koju ni u ludilu nisam mogla pregrmit, makar usrana okolo hodala.
Od tad kreće moja ljubav za onim mokrim toaletnim papirom. Dušu dalo.
Mislim da mi to brisanje guze baš onako bio šok.
Koliko možeš biti nemoćan i koliko malo razmišljamo što znači biti pokretan, što znači biti zdrav, koliko uzimamo stvari zdravo za gotovo.
Koliko su nebitne stvari zbog kojih se na dnevnoj bazi živciramo, bome te nemogućnost brisanja guze dobrano osvijesti.

Rana još nije bila zarasla, odlazila sam, mislim tada još uvijek na kontrolu i previjanje dva puta tjedno. Ne sjećam se na kojem je previjanu došao nalaz brisa rane, naravno da je bila bakterija zbog koje je rana sporo zarastala.
I naravno da sam “nesritnjak” koji ima baš onu koju bi najbrže i najefikasnije riješio penicilin.
Znam da od djetinjstva mama ko papagaj ponavlja da sam alergična na isti.
Ideš zub popravit… “Mašooo alergična si na penicilin!!!“
…ideš ginekologu …“Mašoooo penicillin!!!“
…boli te grlo…“Mašooo“…ZNAAAAMMMM!!!
Hebem te živote!
(ne znam jesam spomenula da u maminom i tatinom dalmatinskom kraju Marije zovu Maše..ako nisam evo jesam. Međutim samo se rodbini na isti odazivam ostale ne doživljavam ni koliko crno ispod nokta)

Iako nema zapisa u medicinskom kartonu, (a možda se i pogubio, ipak su to 80-te), tipkalo se na pisaćoj mašini i ručno, kakvi kompjuteri ….
Kao tek rođena beba sam primila penicilin i imala reakciju nakon koje su mami rekli da sam alergična i ona se toga strogo drži i pamti.
Kako mi rekoše tada se moglo svašta prepisati alergijskoj reakciji, a kako danas imamo više znanja o tome nego daleke 83-će isto uopće ne mora biti.
Usprkos tome nismo se ni ja ni doktor baš “ufali” riskirati pa smo bakteriju rješavali drugim antibioticima.
Još sam se nadobudno htjela testirati, pa reko doktore dajte mi 3-4 dana pa Vam javim.
Javila sam malo sutra. Testiranje se vrši u određenim državnim i nekolicini privatnih klinika uz promatranje, znači piknu te i zadrže u bolnici na promatranju.
Naravno doba korone, ni jedan privatnik baš ne bi ljude u bolnici na promatranju, a jedina naša državna bolnica koja to obavlja, slavna Zvijezda, di se moglo testirati zatvorena.
Potres ju je uništio.
Ništa… daj doktore šta daš pa kad zaraste, zaraste, šta je tu je.
S Penicilinom se ja ne bi igrala.

Kad bih se tuširala “keljiila” sam najlon preko gaze i od previjanja do previjanja.
Nije mi padalo napamet pogledati ožiljak.
Dvije rupe na trbuhu koje zarastaju kako ono reče doktor… iznutra prema van.
Još mi je zvonilo kako su opisivali ranu „Jedna ispod pupka manja cirka dužine 3 cm i ova veća iznad pupka skoro 5 cm.“
Ne mogu ja to gledati, jer je to još duboko 1cm.
Kako to uopće raste iznutra prema van? Kolko je široko?
Ihhhhhh… ljakiiii.

Sjećam se da sam sjedila na ginekološkom stolu i nasuprot mene, nekih 2m, na zidu ogledalo, “drito” sam mogla vidjeti sebe i trbuh u odrazu. Znam da sam se nećkala, bi li gledala ili ne bi.
Reko baci oko, nije izbliza, pa ti možda ne bude tako strašno.
Doktor skida gazu, gleda, veli sporo zarasta ali je ok, da je penicilina išlo bi puno brže, a ovako veli potrajat će.
I kako se pomakao da uzme nešto, tako se otvori pravac ogledalo i ja vidjeh svoj trbuh prvi puta. Jest na par sekundi, ali i na onoj udaljini, stoji velika “štrafna” doslovno od cice do pice.
Oko pupka, a iznad i ispod njega poveća… aaaa tu je puklo.
Hebate kako oko pupka… bila uvjerena da se to rezalo ravno posred pupka… zanimljivo!?
Nisam stigla, ma nisam ni mogla, predaleko… vidjeti dubinu, širinu, samo pamtim natečeni trbuh (onako ko kod bebača buška), bijelo sa rozim nečim po sredini i dva mjesta šire nego ostalo.
Nije me prepalo, nisam bila tužna, nisam bila ni šokirana, ali nisam još htjela pomno proučavati svoj rez.
Samo sam htjela trčati, skakati, voziti se na novom motoru, seksati se…
Dok sam ja sebi zadavala ciljeve i vremenski rok za sve moje aktivnosti doktor ranu odradio i previo te me “prenule” riječi:
„Marija, nema više potrebe za previjanjem u bolnici, rana je uredu, nije upaljena, ali će sporije zarastati, dalje će te previjati sami…“
Dalje su slijedile upute što kako, gdje i sl.
A ovako ja u svom mozgu dok on govori:
„Molim!!!!! Ja! Sama!!!!?!?!?!? Aaa – laaa!!!, Matere ti!!!“
„I to vam je to, sada će te odmarati i oporavljati se. Sve dok Vas ne pozovemo na konzilij.“

Naravno u sljedećem tjednima Mile je previjao ranu. Nježno, nježnije, bolje od doktora.
Obično je to zvučalo ko nagovaranje djeteta da nešto napravi, tipa jest:
A pogledaj nije strašno.
Neću!
A stvarno nije.
A neeećuuuuu!
Bebi, daj…
A kako izgleda?
Ovo di nije puklo ti se neće ni vidjeti, ovo di je puklo će ti biti samo malo šire i imat ćeš ožiljak.
Ko jebe ožiljak, a jel duboko?
Pa pogledaj.
Neću!
A ono malo je… al nije rupa, ne vidi ti se utroba, raste mlado tkivo prema gore, malo ti izgleda ko velika stonoga.
Kajjj???
Pa pogledaj.
A neeeeeeećuuu!

Smije se pa se smijem i ja.

Nisam još spremna pogledat ali me zanima, budem, al ne još.
Kao svaki put nježno stavi gazu, lagano rukom pogladi “bušku” i poljubi me.

Tako smo istu priču ponavljali svaki dan, sve zajedno, disali smo zajedno.
Godilo mi je.
Mile, ja i naše živinice u nekom našem malom balonu.

Prvi odlasci na kavu, sunce i napokon naša ekipa, naši prijatelji i moje prije.
Svi su se “sletili”, malo mi je bilo nelagodno, “šorala” me trema.
Ne da ih nisam htjela vidjeti, već me prala trema da ne bude drugačije, da me ne tretiraju drugačije, da me tretiraju kao bolesnika, da me žale…
Međutim to se nije dogodilo, nastavilo se di je i stalo.
Iako jesu malo “letali” da pomaknu stolicu, da sjednem, da se ne naprežem, da se imam za nekog pridržati i sl.

Nije bilo neugodno jer sam razbila nelagodu, lajala sam na sva zvona. U detalje što sam prolazila. Više kao da je neka komedija, a oni su se opustili i mogli pitati pitanja koja god su ih zanimala. Možda da se radilo o nekom drugom se ne bi ni usudili.
Željela sam da se tragediji smijemo.
Da razbijemo nelagodu.
Željela sam biti slobodnog duha bez cenzure da bi i ja i oni nastavili kao da se ništa nije dogodilo.
Mislim da sam u tome uspjela, a to me najviše i činilo sretnom.
Trebalo je sve ići uzlaznom putanjom, ali nisam bila baš toliki sretnik.
Ne još…
Nažalost dok dođem do tog dijela moram još puno priča napisati.
Tragikomedija naravno, nema kod mene drugačije.

Već sam spomenula, mama je u toj fazi prolazila rak dojke.
Tog prvog dijela, sada se sjećam u magli.
Svaka je vodila svoju bitku i trudile smo se da se jedna drugoj izprezentiramo u najboljem emocionalnom i fizičkom stanju.
Nismo htjele jedna drugu opterećivati,
Htjele smo samo znati da je ona druga dobro.
Mali sekić, je preuzela sve što se ticalo mame.
Tata je provelo ljeto s našom Kaćom da bi se mama mogla posvetiti sebi.
Tata je tada već pokazivao prve znakove demencije (tada smo još nagađali) i sve više je trebao nekoga tko će biti uz njega.
Sve je više dolazilo do izražaja da gubi sebe i samostalnost.
Moja Kaća je preuzela sve što se ticalo tate i istraživanja kako mu pomoći i što treba sve obaviti. Nije nimalo lak posao brinuti se za tvrdoglavog Dalmoša koji je do nedavno bio čovjek spretnih ruku, majstor, koji je letao na sve strane, vrijedan i radišan…. koji se polako gubi i ne zna se nositi sa istim…
Volim svoje seke neizmjerno i osjećam duboku zahvalnost i povezanost s njima.
Danas kad sam svjesna što nam se kao obitelji dešavalo tada.
Koja je vjerojatnost da jednu obitelj toliko pokosi i udara sa svih strana.
Jednostavno bila sam u svom balonu.
Možda čak i sebična što sam dozvolila da one preuzmu tu brigu.
Tada to nisam ni vidjela, a niti sam se nešto trudila, odabrala sam sebe.
Danas osjećam krivnju što nisam dijelila taj teret s njima, ali i onaj psihološki dio koji je bio vrlo težak za njih.
One su to odradile stoički i dale meni vrijeme da dođem k sebi, da ozdravim.
Nisu dozvolile da preuzimam i te probleme.
No to nije sve…ovaj dio mi je i posebno teško napisati, alii je za mene nekako bitno da napišem.
Tu i tamo spomenula sam svoje živinice.
To je moja posebna ljubav od malih nogu.
Moja Majić i ja (prija od najranijeg djetinjstva) spašavale smo sve živince sa Savice (kvart u Zagrebu) i već tada se znalo da ćemo jednog dana vjerojatno imat cijeli čopor tih divnih stvorenjaca.

Moje živinice Šnubisić i Šnalica nisu se odvajali od mene.
Točno su znali što se dešava sa mnom i da se gazdarica čuva opako, nema odvajanja.
Stalno su mi bili pod nogama.

Naš Šnubisić, naš prekrasni veliki dečko, prekrasno Belgijsko čudo…. i prije mog odlaska na operaciju je počeo pokazivati naznake bolesti.
Međutim to je išlo rapidno nizlaznom putanjom.
Nedugo nakon izlaska iz bolnice naš dečkić više nije mogao na noge.
Prekrasna glava bila je puna energije a tijelo je otkazivalo.
Sve smo pokušali i nažalost nije išlo, nismo bili spremni na najgore.
Teško je bilo i što se dečko nije dao, ali se na očigled jako mučio.
Miško je bio tvrdoglavi Ovan kao gazdarica i sa silnom energijom za život.
Naš Mile uvijek odabere živu vatru? (to samo on zna obuzdat, odakle mu snage “zajebavat” se s nama).

Nažalost mišek je imao metastaze koje su ga pojele i uništile divno tijelo puno života (agoniju koju smo prošli bih izbjegla, kada se radio meni to je bilo vrlo lako, ali kada se radilo o stvorenjcu koje je mom srcu drago… teško mi je i pisati o tome).
Ne mogu prežaliti što nisam mogla biti uz njega, ali i uz Milana, da ne mora sam prolaziti taj trenutak i oproštaj.
Sretna sam što Anubis nije bio sam i preplašen.
Taj dan bio je naša tragedija, Milanov drugi udarac u kratkom vremenu .
Bio je njegov prvi “ćuko”, njegov odabir, njegov ponos…
Cucek (kako ga je znao zvati prema specifičnoj rečenici „Cucek moraš jesti“ iz Smogovaca na kojima smo odrasli) kojeg je obožavao, koji je bio njegova druga ljubav…
Milan, taj moj frajer u svoj toj tuzi opet je našao snagu i tješio mene, umjesto da bude obrnuto.
Kao jučer se sjećam riječi:
Bejb, nemoj plakati… znaš on je preuzeo sve na sebe da ti ne moraš, zato znam da ćeš ti biti dobro. Zakon brojeva ne dozvoljava dvoje.
O tugo moja najveća… što reći na ovo… ljubav, snaga, srodna duša, divljenje, hrpa emocija izmiješana s tugom…

Moja Kaća, moja srednja, ona me razumjela, ona se taman netom prije oprostila od svog prvog ljubimca, odmah nas je nazvala da se pakiram i konzilij čekam na moru.
SISTER, odma se pakiraj i pičite k nama dole!!!!!
Korona je, sve je prazno. Dobro će ti doć more, sunce, tišina, imaš di bit…

Spakirali smo se sutra i put mog mora i mojoj Kaći i Frani…