Jedino što znam, u ovom svom podugom življenju, je da sam se vjerojatno rodila i da ću umrijeti s tom dušom bećarskom. Sve mi počinje i završava pjesmama i stihovima u njima. Skoro svaka mi je najskuplja, ponekad poželim koju jeftiniju, na rasprodaji, ali jok. Svaka ta mi napuni dušu onom finom magijom, zacakle mi okice k'o u šokice, pjevam iz sveg glasa nekim čudnovatim rasparenim tonovima. Koji budimo iskreni, svima paraju uši, al' mene briga nije, ja letim..
I tako i ova vaša večer SLAVLJENJA ŽIVOTA me pravo pogodila i podsjetila na onu… “Jedan dan života da ostane meni…” Sjetih se tada onog jednog papira koji ti uruče onako samilosno, a na njem pišu neke čudne riječi, vrag bi ga znao da li sam ih baš zaprave razumjela. Nije to onaj famozni FTP koji te traži nadrndana šalteruša, o ne, taj papir mi sigurno nije falio u životu.
Više bih voljela da mi ga je uručila ona šalteruša, bar bi se pošteno pokrkala s njom, nego ova samilosna, točno ti dođe da ridaš zbog te samilosti, a to je zadnje što želiš s tim papirom sasranim.
Isti tren, valjda, zapjevaš onu pjesmu, a život ti prođe kao onih "smanji Mima na 33" i u svoj toj vrtnji na 33, prolete ti misli i slike. Gdje si ono bila, koliko si se voljela, zaista, koliko puta si više trebala reći MRŠ I NEĆU. U kojem dobu si zapela, jesi li dovoljno plesala i pjevala, jesi li voljela i voljena bila, jesi li više trebala koristiti riječ UMORNA SAM. Na tren ti klecnu koljena i u dušu se sruče sve lavine s planina. Na čas nastane mrak pred očima, a onda te onaj Đoletov ringišpil podsjeti da se zavrtiš, jer ipak će oni drveni konjići tužno stajati bez tebe i kreneš s tim papirom u novu vrtnju.
Vrtile ste večeras taj ringišpil, bile ste najsjajnija ona vašarska svjetla u tisuću boja. I ne, niste bile manekenke, bile ste žene. Nisu bile važne ni haljine, ni nakit, ni šunjalice štiklice, koje su vas malko mučile. U fazonu da ne izvrnete nogice. Vaši osmijesi su bile haljine, vaše oči najsjajniji nakit, sijale su kao tisuće zvijezda na noćnom nebu. A sandalice su bile pružena ruka onih MUŠKARACA I LJUDOVA, koji fala Bogu, još nisu prohujali s vihorom. Predragih vatrogasaca, jer s tom rukom niste mogle izvrnuti nogice, njihova ruka vas je u Vile Velebita pretvorila.
I zar je netko možda vidio vaše trbuščiće? Da ste bezsisne? Da imate zgužvane ožiljke!!??
Naravno da NE. Večeras su sve manekenke svijeta, bile samo neke male žgoljave djevojčice, jer večeras su tom ružičastom modnom pistom vladale ŽENE. Koje su, nadam se, nakon onog papira, naučile sebe više voljeti. Više puta reći MRŠ I NEĆU. Koje vide ljepotu, kako jednom reče jedna naša sestrica, u kiši i u suncu, koje primijete prvu tratinčicu stidljivo procvjetalu u proljeće. Koje razigrano otpuhuju maslačak, u nebu obasjanom mjesecom k'o fenjerom, u svakoj pjesmi, u radosti života i plesanju kroz sve dane koje dobiju na poklon i dodaju svijetu malo boje, i koje su ČUDA...
Ova pjesma mi se večeras vrtila po ovoj ludoj glavi, jer ništa ja ne znam bez Đoleta:
"Al' kad se spusti moja dragana
k'o ruska balerina lagana,
korzo se zanjiše, špalir se nadiže,
sve se Venere pomere za jedno mjesto naniže.
Bijela haljina u višnjama
O, najljepša je bez razmišljanja.
Crven kaiš, strukić stišnjen
Vau, te su višnje bile svevišnje.."
Hvala i živjeli, kako reče moja sestra Danka:
ŽIVI DOK SI ŽIV!!!