Prije par dana sam bila na onkologiji.
Primila sam svoju dozu LHRH agonista - injekciju, ilitiga kemijsku kastraciju jajnika.
Par minuta nakon, išla sam provjerit krvari li mi još ubod, kad naiđe sestra i viče: "Nee to trljati, trlja se nešto drugo! " (misleći na intramuskularne injekcije koje idu u dupence, pa da ne ostane kvrga - preporuka je masirati; ova moja se prima u trbuh).

Tad iz mene izleti onako priporosto i iz dna duše:
-"Ništa od toga dok traju ove terapije."

Naravno pogledala me, objasnila na šta je ona mislila.
Svakako ne na isto što i ja!
Druga sestra je čula moju izjavu i svi smo se dobro nasmijali.
Zaključili smo tko ima prljave misli, a tko ne.
Izašla sam s onkologije smijući se.

Kastrirana.

Koliko je zapravo smiješno, a koliko nas krije pravo stanje emocija?
Osjećaja sebe kao žene ispod cerekanja i pričanja viceva na svoj račun?
Dalo bi se pričati koliko i oni "zanosni grudnjaci" koji izgledom vraćaju na početak prošlog stoljeća, a koje imamo pravo dobiti na doznaku doprinose osjećaju ženstvenosti.
Pogotovo ako si "žena ipo" i iskačeš iz standardnih brojeva.
Rijetko koja žena u induciranoj menopauzi ne dobije koju desteku više na vagi.
Što nam stvara dodatan osjećaj manjka sexipila.
Malo od kojeg kilograma viška, malo od izbora rublja.
Sve to nekako ne ide u prilog vlastitom osjećaju ženstvenosti.

Da, malo se priča o tome.
Skoro pa nikako!

U mojim godinama nekakav prosjek odnosa bi bio makar jednom tjedno.
Mi (a nadam se i naši muževi 😄), brojimo bitke na kvartalnoj razini.
Sigurna sam da nas nažalost ima više takvih.
Nekada, kad se nađemo u parovima, mi koke s onkologije (čitaj iz Caspere) i naši kokani - postali smo toliko prisni da si i kokani međusobno pružaju utjehu i podršku zbog khkhkh.
Jer naravno i njima je teško.

Ma, rugale se mi s njima ili s nama samima.
Zov prirode je zov prirode.
Nama na terapiji je privremeno prigušen.