02.08.2022.
01.21.h

Ležim u krevetu na 3/4 tablete za spavanje i ne ide.
Nemirna sam, takav mi je cijeli dan.
Vozio me Alen u Split.
U autu sam osjetila takav tremor duše i umor tijela.
Da sam poželila...

Ono što se ne izgovara.
Valjda se skupilo svega.
Akumulira se tu lijekova, hormona, boli u ruci, vratu, zglobovima, ma skupi se života.
Dođe tako taj dan kad ti i duša bude zamorena.
Pa poželiš...

Ono što se ne izgovara.
Nije Bogu hvala često, al dođu.
Pogotovo ljeti, kad mi samo, imam osjećaj, dvi glavne strojarnice rade u organizmu i to na modu preživljavanja.
Sreća. nema toga što dobro društvo ne izliječi, pa tako i to.
Taman da više ne poželim...

Ono što se ne izgovara.
Dođem kući i legnem u krevet, večeras ne pomaže tableta.
Ajde dobro, smiriti ću se, legnem u meditativni položaj pa me možda umiri.
I onda odjedanput.
Osjetila sam je.
Nabodenu venu i nju kako kola mojim tijelom.
Miris, osjećaj omamljenosti, sve mi je tu.
Tako živo.
Osjetila sam onaj jad i očaj koji prođe svaki čovjek kad se nađe u životnoj neizvjesnosti. Ono kad dušu progutaš i postaneš robot koji odrađuje terapije jer vjeruješ da će te spasiti.
Dušu progutaš samo zato da bi zdravu glavu sačuvao.
Osjetila sam.
Sve mi se vratilo, samo sam se stresla.
I shvatila da je upravo prošao 01.08.
5 godina kako sam primila prvu kemoterapiju.