Sav sam ti od ludila, nekako s proljeća...



Prije nešto više od godine dana, prva priča koju sam napisala krenula je stihom:
"al moja priča i nije moja, ništa ja nisam birao...", sada bih ga i dovršila: "... i moj je korijen gorio tamo, a ja sam svirao".
Baš me nešto 'oće Crvena jabuka u proljetne dane. Oduvik je tako.

Iz očaja ka sreći i nazad!
Pa tako u krug.
Ciklus.
Život.
Iz jedne faze u drugu, iz godine u godinu, iz proljeća u proljeće.
Tako ja mjerim svoje godine i život u njima.
Po proljećima.
Jedna su bila bolja od drugih, a neka su ostavila i ožiljke.
Kažu da je dobro dok su amplitude, konstanta na monitoru je zahebana.

Duži dani, okupani suncem, ugodne večeri.
Šetnje.
Otvoren prozor.
Prirodi se vraćaju žive boje.
Onaj miris.
Udah života.
To je moje proljeće.

No ipak, dođu tako nekad i drugačiji aprilski dani, kada osjetim tugu u zraku, kada se naniže svega. Ne, nije to kap koja je prelila čašu.
U te dane sam više kao čaša koja stoji ispod odvrnute slavine.
Svega se tu prelijeva.
Uvijek se i namjesti da to bude "nekako s proljeća".
Ne volim to oskvrnuće mog najdražeg doba i to što mi se miješaju mirisi trideset i nešto proljeća s mirisima bolničkih soba. Osjećaj proljetnog buđenja, pomiješan s onim pritiskom na prsima.
Sve to uz dozu današnjice.
Ipak, drži me sjećanje na pogled iz sobe broj tri.
Pun mjesec i njegova zlatna boja razlivena morem.
Takvu sliku iz proljeća 2017. biram nositi sa sobom.