Jedan od savjeta je bio, da u prvim tjednima izbjegavam stepenice, ali i preporuka da što više hodam. Kako bi cirkulacija što bolje radila i tijelo postepeno došlo u normalu.
Stepenicu su napor, pogotovo kada si bio rasporen „od cice do pice“.
Mišiće ne da ne smiješ koristiti, nego ne moš. Ne sjećam da sam ih uopće osjećala u tom prvom mjesecu. Osjećala sam samo veliku potrebu pridržavati donji dio trbuha.
To mi je davalo osjećaj sigurnosti, nekako sam imala filing da bi svaki čas sve moglo pasti ako ga ne držim.

Malo teže je bilo ustati iz auta, bilo je potrebno više snage od već naučenog manevra za ustati iz kreveta, wc-a ili sa stolice.
Niti sam imala prostora za podbočiti se rukom i odgurnut kao na krevetu, ili neku ručku pored Wc-a da se potegneš snagom ruku, a za povuć se za ručku iznad prozora nisam imala snage.
Jednostavno je nespretno.
Sva snaga i mišići koje sam imala nestali su u ta tri tjedna.
Zato je tu bio moj Mile, moja snaga.

I tako…hajmo sad doma na četvrti kat bez lifta.
DA!
Treba izbjegavat stepenice!?!
Da mi je i to vidjeti!?!
Nas dvoje, polako stepenicu po stepenicu.
S jednom se rukom držim za Milu, a drugom tržim svoj napuhani drobić.
Mile titra i pridržava me za struk za svaki slučaj.

- Bejb, a da ja tebe nosim?
- Ne!
- Jesi sigurna!
- DA! Jeba ga!
- Nemoj se naprezat, stani, odmori..
- Hodat ćemo cijeli dan ako treba!
- Dobro je.
- Mogu.
- Stat ću ako osjetim da ne ide.

Cupkali smo tako stepenicu po stepenicu, k'o dva penzića.
Smijala sam se.
Već sam imala viziju kako će to izgledat jednog dana.
Baš smo bili simpa.

Gledala sam kako podizat nogu, a da što manje utječe na trbuh. Ono kako dić nogu, a da ne radim napor na trbuh.
Mile se smijao jer sam bila smiješna, ali svaki par stepenica brinul se jel mogu.
Trajalo je to dosta dugo, možda i po sata za nešto što mi je trebalo tri minute, ali sam uspjela.

Bila sam ponosna i umorna.

Znala sam da sam svoj trening za taj dan odradila.
Sjećam se da sam si pomislila „Ih, to što se ne smije!? Vid me prvi dan i odradila četiri kata.
Ma, brzo ću ja igrat hokej!“

Stojimo pred vratima i čujem svoje živince iznutra.
To je veselje na entu.
Pada dogovor kako ući unutra, a da me ne sruše i ne ozljede, nije baš da im možemo objasniti.
Gazdaricu nisu vidili tri tjedna, a nanjušili je čim je stupila nogom u haustor.

- Ništa, ti ćeš iza mene dok ih ja ne umirim.
- Može.
- Samo da mi Nala ne skoči na trbuh.

Mile je jedva centimetar otvorio vrata, a oni odmah progurali glave i pukli širom ona vrata.
To je bila strka i cika na sve strane.
Tada smo imali lijepog velikog rasnog belgijanera, energije za ubit vola, imena Anubis (od milja Anu, Šnu, Šnubis) i milu mješanku labića i nekog ovčara Nala (Šnala, Šnalica).
Anubis se puno teže kretao nego prije tri tjedna kad sam ga zadnji put vidila, padao je jadan, jako je smršavio i stražnje nogice su jako oslabile.
Toliko ga je veselje ponijelo da jadan nije ni mario.
Sav se uzlajao od veselja zajedno s Nalicom.
Mile me tijelom štitio i držao me iza leđa, a rukama pokušavao njih umiriti.
- Dobro, dobro, dobroooo jeee…da stigla je…tu je..miiiirrrr…polaaakoooo…
Moje živinice su se napokon umirile.
Nisu mrdale od kreveta di sam ležala, uvijek su bili negdje pod mojim nogama.
Ako bi kuda i krenula bili su u stopu za mnom.
Bila sam sretna jer sam napokon doma – „Home sweet home“.

Navečer je bilo vrijeme za prvo pošteno pranje. Napokon užitak pravog pranja oliti tuširanja, a ne brisanje vlažnim maramicama.
Otegla se ta bolnica, a ja uz ranu niti sam imala snagu, a niti bih mogla se samostalno oprati.
Trebalo je paziti da se ne smoči gaza, a nisam bila okretna da bih sve to sama izvela.
Vjerujem da sam zamolila nekoga da mi pomogne, vjerojatno bih dobila pomoć, ali me nekako bilo sram.
Ne znam zašto.
Nisam sramežljive prirode niti se sramim svog tijela, niti mi je stran nudizam, a niti tuširanje s deset žena nakon treninga.
Pa pobogu, uvijek sam u mlađim danima polugola išla van…
„Tatko“ me tio strpat u top!
Uvijek je prije izlaska bilo „Amo dođi! Jel ti nemaš robe? Nemaš što za obuć? Ajmo čelom nazad i obuci se! Tako sigurno nećeš van! Jel moš biti normalna cura?“

Jednostavno sam generacija koja je učena da golo tijelo nije sramota, niti ga se treba sramiti.
Iskreno, moja generacija je bila slobodna bez predrasuda.
Međutim ovaj put sam se eto sramila i bilo mi je neugodno tražiti pomoć.
Odlučila sam biti smradac.
Zašto?
Ne znam.
Možda nisam navikla tražiti pomoć ili što li.
Maramice i čista odjeća su pomogle biti čist koliko je to bilo moguće, ali to nije to.
Baš pravi pravcati smradac.

Mile mi je pomogao uć u kadu i ja sam onako ko od majke rođena stajala pred njim.
Osjećala sam sram, a on me gledao kao da je sve normalno kao da se ništa nije dogodilo.
Nije vidio da sam se prepolovila, da su mi nogice tanke ko dva štapića, da su se cicke smanjile za broj i po, da ruke više nisu mišićave, da je ono dobro dupe nestalo i da se objesila koža ko u babe, da je samo drobić napuvan i posred njega nalijepljena velika gaza.

Ništa on to nije vidio.

Ja sam gledala u pod, pa tu i tamo njega kad me ne gleda direkt u oči.
Njemu sam bila ista, bio je sretan jer sam živa i jer sam doma
Mogla sam osjetiti tu nekakvu njegovu pozitivu i radost što sam pored njega.

Držao je tuš i nježno me polijevao vodom tako da ni kap ne dođe na trbuh, šamponirao me nježno kao da sam od stakla.
Osjećala sam se tako bespomoćno i zahvalno.
Mora da sam nešto dobro radila kada njemu to nije problem, ne izaziva mu nelagodu…
Vrtila sam film u glavi non stop.
Čime sam to zaslužila, što sam tako posebno radila?
Ovo nije bilo sexy kupanje, nekakva predigra di te muž sexy šamponira pere tvoje intimne dijelove, noge, grudi....
Ne, ovo je bila duboka, čista intima koju do tada nisam osjetila, niti sam znala da postoji.
Mi jesmo najbolji prijatelji i ljubavnici, tooo sigurno.
Od samih početaka nismo imali srama, oćeš prdnut, oćeš podrignut, oćeš obavljat nuždu dok se ono drugo tušira ili pere zube.
Iskrenost je bila kod nas oduvijek na najvišem nivou, a sram nije postajo.

Ali ovo?

Ovo je bilo nešto više od toga. Osjetio je da po prvi puta imam nelagodu.
Njegova Marija?
Svako malo u cijelom tom procesu dobila bih poljubac i osmijeh, da razbije osjećaj nelagode i da mi da do znanja sve je u redu.

Slični osjećaji su se ponavljali kod određenih događaja koji su nam inače rutina, ništa strašno, ali ih uzimamo zdravo za gotovo i ne razmišljamo koliko smo sretni što smo pokretni i neovisni.
Užasno me frustriralo sve to, trebalo se sagnut ili nagnut (proći će duži period dok ovako jednostavnu stvar možeš raditi) tako obična jednostavna stvar, a ja je nisam mogla.
Užasno je neugodno da ti netko mora obući čarape ili nazuti cipele, a još strašnije da si sam gaće nemoš obuć.

Mile je uvijek trčao:
- Pa dobro zašto siluješ??? Jebemu pa ja ću ti pomoći!!!
Sjećam se scene, nabacujem one gaćice ne bi li ikako zapele na nogu, pa ću nekako drugu ugurat, pa ću navlačit makar se rastegle i pukle, al ja ću ih navuć.

On se smije al onako u tipu „Vidi magarice tvrdoglave“ i uzme mi gaće:
- De ne seri i daj da ti pomognem!!!
Onih mojih dva metra se spušta u čučanj, raširio moje gaćice i smiješi se.
Ne posprdno, već onako ponosno k'o vitez, jer mi može pomoći.
Nekako bilo mi drago, milo, makar sam bila ljuta jer on to mora.
Nije da mora, ali zašto bi?
Čudni se osjećaji prelijevaju.
Teško ih je prenijet sve na papir.
Pridržavam se za ramena, a on lijepo nježno povuče gaćice, pljesne me po onom ostatku dupeta i namigne:
- Eto koji je to problem bio, kad ozdraviš onda ćemo ih skidat.

Ja navučem samostalno haljinu.
Samo to sam samostalno i mogla obuć, samo sam to i nosila.
Sva sreća da je bilo ljeto.
Čarape su bile još iritantnije i uvijek se od nekud nacrtao Mile (znala sam zbegat u drugu sobu da sama obučem, da ne vidi da sama pokušavam) i reko mi da odjebem i obukao.

Onda bi onako rukama još prošao duž cijele noge (one sexy scene kad je normalno stanje) i uvijek bi imao neku provalo tipa „moje čačkalice“ ili ak su bile cicke „moje šljivice“ ili guzica „moji plivadončeki“ ili slične pizdarije da bi mi vratio „mođo“ i da bi se osjećala bolje.
Voljeno i željeno.

Znam da mi je prva večer ostala u pamćenju. Prva zajednička noć nakon tri tjedna.
Mislim da se u ovih petnast godina zajedničkog života nikad nije dogodilo da smo bili toliko razdvojeni.

Inače ja sam poznata po tome da se prikeljim njemu uz guzicu.
Jednostavno drugačije ne mogu zaspati.
Uvijek jedna ruka preko buške ili na njegovo srce i tako dok ne utonem u san.
Što se poslije dogodi nemam pojma.
Kad se dogodi da to ne radim zna da sam ljuta …hahaha

Uvijek se zajebaje da nama uopće ne treba veći krevet od 100 x 200, jer ja uvijek njega zguram na zid (njegova strana kreveta je do zida).
Koliko god se on miče, ja njemu uvijek uz guzicu.

Veli on meni:
- Ja te odguram da u miru zaspem, al svejedno se budim skeljen u zid.
Šta će nama krevet 180 x 200?

No, ovaj put je bilo drugačije.
Kako nije bio bolnički krevet koji možeš naštelat, a ja sam još uvijek morala spavat na leđima (što je čista agonija za mene ja sam trbuh tip ili bar bok) nametali smo sve moguće jastuke po krevetu.
Em za podić noge, em da podić leđa… ma onooo!!!
Bem ti!
To mi je baš bila muka.

Mile je zaspao ko top, iiiii??? Prikeljen ko hobotnica za mene.
Sve je on pazio da ništa nije na trbuhu, ali sve ostalo je obavio ko hobotnica.
Spavao je blaženo, opušteno, sretno.
Bila ga je milina za gledat.
Doduše, bilo je i malkoc naporno.
Sve i da nije njega, spavanje na leđima je naporno i stalno neki drek trne.
Te guzica, te noga, te već neka p...a materina.
Pa ljeto, pa vruće.
Spavanje tada, ako je bilo tri sata u komadu bila sam sretna.
Smijala sam se, točno sam znala kako mu je sa mnom.
Ja ga maknem, a on za tri minute k'o priljepak.
Jeba ga, kao da ću onako sakata di pobjeći.
Smijala sam se, ali i razumjela.
Falio mi je, jako mi je falio…

Jutro je bilo prpošno.
Milan je inače velika spavalica.
Poput mačke, cijeli proces razbuđivanja koji se ne smije remetiti.
Čak bih rekla i čangrizav, ako mu poremetiš taj proces.
Ja sam potpuna suprotnost.
Veseli tip od juta, hop na noge, raspalim radio, smijem se kao da je svaki početak dana najsretniji koji postoji.
Moj mali sekić vječito se iščuđava:
- Marija na kojim si ti drogama?
- Mile jel ona ovako uvijek happy?

Ovaj put je bilo drugačije.
Mile je je bio prpošna Mare, pjevuši, psi prošetani, miriše doručak, sunčano je…

Sav se ustrčao, sav veseo.
Da nije onog podsjetnika na drobiću rekla bih da smo na medenom mjesecu ili što li?
- Bebi, znaš moral buš me pikat
- Zaaašto? Čime?
- Ma onim malim govnima..
- Čiiiimeee?
- Ma one male injekcijice protiv tromboze, zgrušnjavanja…ma nemam pojma neki k...i palci nakon operacije.
- Ok, buš mi pokazala

Prije nego kaj sam mu pokazala, mislim da sam u kvartu nazvala sve medicinske sestre kaj znam.
Trebala sam vidit kako napravit raspored bockanja.
Tako smo došli do drage tete Ivane.
Jedna od dražih susedica, mama Milinog frenda od najranijeg djetinjstva.
Prekrasna žena, uvijek spremna za šalu i smijeh.
- Teta Ivana bili Vi mene bockali onim injekcijama za trombozu i da Milana naučite?
- Eto me mala odma
Došla teta Ivana isprezenitrala to Mili onako „old school“
- Vidiš Miki, prvo ovako zrak izbaciš, malo ovako uštipneš kožu, bocneš i to je to
Teta Ivana to pravo bum, tras i aj bok.
- Bebi jesi zapamtio?
- Pa ne čini se teško
Milin je bio idući dan.
Sve on to polako slaže, pilji u onu miću iglicu da vidi jel istisnuo kapljicu, da je siguran da je izašao zrak.
O jeblo, spor je, a ja sve više nervozna.
- Ajde brate spiči kako god znaš, šta ga pimplaš?
Ništa okrenula glavu i čekam, stisla zube i čekam ubod.
Jebi ga nije da te muž svaki dan bocka iglicama.
To isto k'o ono u bolnici, kada te pitaju bi li dao da se uče na tebi.
Tako i on, očekuješ najgore.
Uštipnuo me, znači sad će, čekam, čekam…ja žmirim…
- I, jel bolilo, kakav sam?
- Ha?
- E, pa jel bolilo?
- Ajjjj peče, peče, peče…
- Šta sam te jako?
- Ma k...c!
- Nisam ni osjetila, ali ovo sad govno peče, to sam ti zaboravila reć
- Šta peče?
- Ma ova tekućina. Ti si bio odličan, bolji nego neki profesionalci.
- Bravo faco!
On k'o mali dečec kad je nešto dobro napravio.
Onako sladak i ponosan.
Što ćeš nego ga poljubit!

Prva kontrola bila je odmah za tri dana.
Ne mogu vjerovati, ali se sjećam da je bio utorak.
Silaziti niz stepenice je bilo lako, nije bilo tako naprezajuće, ali je bilo sporo.
Sjesti u auto kao i izaći, također nisam mogla samostalno.
Pojas nije smio ići preko trbuha, jako je smetao.
Vožnja je isto ponekad bila nelagodna, pogotovo prelazak preko hupsera, jako čudan i neugodan osjećaj.
Vjerujem da je zato, što se unutra još nije sve posložilo i vratilo na svoje mjesto.
Nalaz brisa rane je stigao, naravno da sam imala bakteriju i naravno da sam bila baksuz.
Penicilin bi bio najbolja opcija.
Rana bi brže zarastala.
Naravno da sam alergična na Penicilin, prema mojoj majci i od kad znam za sebe.
To je prvo što govorim kada visim po bolnicama.
Kako je bila komplikacija prilikom mog rođenja, primila sam penicilin i mojoj mami su rekli da sam alergična na njega.
U komunikaciji sa doktorima sam otkrila da se osamdesetih godina dosta netočnih stvari pripisivalo alergijskoj reakciji, ali s vremenom se dosta toga otkrilo pa je moja alergijska reakcija u najmanju ruku upitna.
Opisivali su mi simptome alergijske rekcije, ali moja se mama više nije sjećala što je točno bilo i kako.
Točnije bila sam ko beba na intenzivnoj, pa nije ni vidjela simptome.
Vjerovala je na riječ doktorima.
Mi dan danas vjerujemo da sam alergična na Penicilin iako to nisu zaveli u kartonu.
Doduše možda se i po „putu“ do današnje kompjuterizacije izgubilo.
Doktori se ipak nisu usudili mi dat Penicilin, odlučili smo pričekati dok se ne testiram.
Međutim nisam se uspjela testirati, jer je taman bio početak pandemije Covida i izolacije.
Šalata di se to radilo je bila pogođena potresom, a ostale bolnice i privatnici nisu zaprimali zbog Covida slučajeve poput mog, jer nije bio hitan.
Da bi saznao da li si alergičan na Penicilin moraš prenoćiti u bolnici.
Tako smo pokušali s nekim drugim antibioticima, ne bi li ipak djelovali na bakteriju.
Saznala sam da mi se ništa neće desiti jer je sve pod kontrolom i rana se održava, čisti i pazi.
Samo će sve puno duže trajati i do mjesec dana.
Tako je i bilo.

Po povratku kući rekla sam Mili neka me odveze u najbliži frizeraj da napokon operem kosu.
Nisam bila u mogućnosti oprati je sama, a da ne smočim ranu.
Nisam se mogla niti nagnuti nad kadom da je Mile opere.
Tako sam otišla u salon i zamolila ih neka mi operu kosu i isplete dvije pletenice, one riblje kosti.
Da mi bude lakše i ljepše.
Ritual je bio svaki tjedan.

Postepeno sam izlazila van. Šetnja po stanu ipak nije bila dovoljna.
Počela sam biti polako stabilnija, jača. Doduše i „crvi u guzici“ su proradili, sve da je bilo i deset katova ne bi me spriječili.
Moja Kača mi je nabavila stezane gaće (bapske ali korisne) da me stisnu i da se osjećam sigurnije.
Da se ne moram stalno držat za trbuh.
Obični steznici su bili da prostiš za k...c, jer mi nije trebalo stezat trbuh ispod cica i iznad pupka.
Taj glupi steznik je uvijek bježao prema gore.
Kada si tako k'o prasac rasporen onda imaš osjećaj da će ti sve dole ispast.

Probat ću objasnit za sve vas koje će te se ne daj svemire naći u ovoj situaciji.

Jako je veliki pritisak dole prema čuči.
Slično menstrualnom pritisku kada imate onaj filing da će sve kroz nju ispasti.
Tako je i ovo.
Nisi siguran oće li se dole šav odvalit ili će kroz čuču.
Ne možeš normalno hodati, ako ne pridržavaš i stišćeš rukom trbuh.
Tako da kvalitetne stezne gaće pomažu da se ne držiš za trbuh i da malo uspravnije hodaš.
Dosta sam dugo hodala pognuta, kao da me kičma uhvatila u taj položaj.
Jedan duži period je trebao da se ispravim.
Nije bolilo, ali mi nije ni pasalo bit uspravno.
Nekakva nelagoda koja je s vremenom bila sve manja, što sam više hodala bilo je bolje.
Gaće sam koristila samo za šetnje, nije potrebno ih nositi non stop, a niti dobro.
Nema svrhe da te nešto stišće od 0-24.
Postane naporno.
Nosila sam ih i zato da mi taj nabubreni trbuh malkoc stisne.
Užasno sam se bojala da me susjedi ne pitaju da li sam trudna.
Nosila sam što šire haljine da se ne vidi.
Baš sam tako izgledala.
Kao trudnica.
Bila sam mršava sa natečenim trbuščićem (ko Čiča Gliša ) i to je stvarno izgledao kao trudnički trbuh. Užasavala sam se tog pitanja.
Što im odgovoriti'
Kako veselom legitimnom pitanju odgovoriti
„Ne, operirana sam, rak i tak to…“
Tako da su te gaće pomogle i u toj situaciji.
Prvi tjedan sam išla jednom dnevno van i to je bio dovoljno obzirom na stepenice.
Stvarno sam slušala tijelo. Išla bi samo malo ispred zgrade.
Idući tjedan već dvaput dnevno i krugić oko zgrade da prošetamo pse.

U narednim tjednima Mile je hendlao sve.
Morao je biti sve, čistač, kuhar, frend, suprug.
Apsolutno je radio sve sam.
Nikad niti jednom nije prigovorio, pobunio se ili pokazao da mu je teško.
Vodio je brigu o svemu.
Meni je bilo dosadno pa sam s vremena na vrijeme pokušala napraviti nešto.
Tada bi jedino popizdio.
Apsolutno nije dozvoljavao da išta radim.
Titrao je nada mnom, kao da sam od stakla.
Svakih pet minuta bi pitao jel treba što, jel me boli, kako sam, muči li me što.
Nije mi dao da mrdnem malim nožnim prstom.
Ne sjećam se da je ikada poživčanio ili pokazao bar malo da mu je naporno.
Baš ga se sjećam, sve je radio s lakoćom i uvijek mi se smiješio i ugađao.
Voljela sam tu pažnju.
Nije da je bila drugačija od onoga kada sam bila zdrava.
Milan je uvijek pokazivao naklonost i poštovanje, ali stavimo ruku na srce ja sam bila (a i danas sam) temperamentna žena koja sve može i mora sama.
Ko će se s tim goniti?
Eto ti sinko pa ti radi, javi ako što trebaš.
Moram priznati da sam i ja prokleto žensko biće.
Volim da me se zajebaje i podilazi u jednakom omjeru.
Ako je sve po mom ne valja, ako mi previše podilaziš papak, šonjo.
Mile je uvijek znao taj omjer.

Sada?
Sada je bio poseban.

Nije mu bilo lako.
Rekla bih, da sam bila centar njegovog svijeta.
Mislim da sam i inače ali ovo je bilo drugačije i ne onako kako sam željela.
Nisam željela biti teret, koliko god da je bilo divno ophođenje mog supruga.
Bio je moja podrška, stijena 0-24.
Mogla sam računat na njega i to je bilo divno.
Istodobno sam osjećala krivnju i nisam je se mogla otarasit.
Nisam mu to željela.

Puno smo pričali i više nego ikad provodili kvalitetno vrijeme zajedno.
Inače smo s godinama smanjili izlaske i voljeli sve više zajedno provodit vrijeme.
Sada je toga bilo još više.
Večeri smo provodili uz dobre filmove i serije.
Meni je bio lijek biti u njegovom zagrljaju.
Poticao je moja maštanja o povratku sportu i poslu.
Nekako, pažnja mi je odgovarala i voljela sam što mi je pruža.
Voljela sam što interne šale nisu nestale.
Voljela sam komunikaciju.

Svi mi ulazimo u veze, neki u brakove puni ljubavi.
Neki od nas i izgovore poznatu rečenicu
„….u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga…“

No, pitanje je da li ikada uopće upoznamo pravu ljubav?
Mislim da ona dolazi do najvećeg izražaja u najtežim trenutcima.
Tada pokazuje svoju najljepšu stranu.
Tada saznajemo što je prava ljubav i da li nas istinski voli osoba koju smo odabrali za doživotnog partnera.

Da, ovo je ispovijest jedne pice.
Jedne žene u svom najtežem trenutku u životu.
Moram reći da nikako ne smijemo zaboraviti na naše partnere i njihovu ulogu u našim životima.
Čak i u onim teškim trenutcima.
Kada se radi o pravoj ljubavi on/ona osjeća s nama, bol je obostrana.
Njihova uloga je jako bitna, pogotovo u našim oporavcima i ta zasluga im mora biti priznata.
Čovjek koji voli, želi preuzeti bol na sebe i učinio bi sve da nestane.
Bitno je pisati i dijeliti iskustva o ovoj opakoj bolesti.
Međutim isto ne smijemo zaboraviti na ljude oko nas koji to prolaze s nama.
Ovo je moj način da se zahvalim svim našim partnerima koji hrabro koračaju uz nas i u dobru i u zlu.