Bliži se “Međunarodni dan borbe protiv raka”

Borbe?

Danas kada gledam unazad shvaćam da se nisam borila, samo sam se prepustila sudbini, liječnicima ili kome već.
Nisam se borila, samo sam u datom momentu radila ono što je bilo u mojoj moći.
Najbolje kako sam znala.
Nisam se borila, samo sam skupila snagu i krenula dalje.
Nekim novim smjerovima.

Ne borim se ni sada. Ne zato što to ne želim, već zato jer ne znam kako.
Samo stojim na vjetrometini tuge, gledajući kako bolest stihijski hara drage mi ljude.
Svjesna svojih izbora i okruženja.
Ptajući se kada će stati?

“Ozbiljna si, nasmij' se” - kaže mi danas.
“Kako da se smijem na tvoj ovakav nalaz” - pitam.

"Smij' se i ti, jer se smijem i ja”.

Moraš se smijat, ma šta bilo - kaže.
Izvučem iz pete one svoje "atome za gluposti" koje ni bolest, ni kemoterapija nisu ubili.
Proteklii dani su ih samo uspavali.
No, probudila sam ih, usprkos svemu rastali smo se plačući od smijeha.

Da, u pravu je.
Neće nam žaljenje nikom pomoći.
Uspjela sam još jednom odabrati smijeh naspram tuge.
Bio je to moj izbor.
Kao što je i neki dan bio moj izbor ustati sa kauča i krenuti u planinu.
Poslala mi je moja “Planina” znak.
Poslala poruku da imam još “Planina” oko sebe.
Ljudi koji prolaze kroz teže razdoblje od mene su mi primjer.
Oni su ustali i krenuli.
Ljudi koji su tu, daju mi poticaj.
Prijatelji, koji zovu pune mi dušu.

Snaga?

Ona se nalazi u onim mojim “atomima za gluposti”.
Smijte se ljudi!