Rečenica koja je prije gotovo točno godinu dana dobila puni smisao, doslovno.
Pitaš se tko te čuva?
Dok se nalaziš u „polu nečega“ niti sna, niti jave.
Za ruku te drži osoba nalik anđelu, a u kutu sobe netko čeka znak.
Tako, njih dvoje čekaju puni brige.
S druge strane ostala ekipa neumorno odgovara, na sva uplašena pitanja svih onih koji fizički ne mogu biti prisutni, a prisutni su stalno.
Dočekali smo jutro sreće, njihove sreće.
Ja svoje još nisam bila svjesna.
Živa sam.

Tako smo krhki.
Tako je lako da nas nema.
Tako olako sami sebe uzimamo zdravo za gotovo.
Tako smo mali, prolazni.

Nisam postala pametnija, nisam promijenila život iz temelja, ali vjerujem da sam postala svjesnija svoga vremena.
Svjesna da više ne želim odgađati.....ništa.
U svemu želim uživati...sada.
Hm...znate šta sam najviše shvatila.

Ljude oko sebe.

Obitelj koja je neumorno tu, čekaju na startu, uvijek spremni s plakatom sreće.
Prijatelji koji su podrška, malo ih je, ali su tu.

Onda, onako ludo u životu ti se pojave ljudi koji te niti ne znaju.
Oni koje si tek upoznao,a uzmu sa tvojih leđa dio brige, kao da je najlakša stvar na svijetu.
Marin vrtić „Bambini“ i svi u njemu. Teško mi je pronaći riječi koje bi bile dovoljne za njih.
Na kraju i oni najvažniji.
Mara, muž, mama, tata, brat i sestra, uz sve prepreke iznijeli su ovaj maraton hrabro i uz mene.

Nemoj hvatati život.
Uspori.
Živi ga.
Danas.