Balkon, tišina i ja.
Tišina koja razdire, svi razumiju, svi znaju, ali nema pravog odgovora.

Stiže poruka: „Majo, ma jel ti živiš kuću pored moje mame, tamo gdje sam ja živila“.
Zar je moguće?
Moguće je, onda smijeh na najjače.
Nakon smijeha, moja je tišina „ispalila“ milijun pitanja.
Milijun pitanja na koje je odgovorila.

Nasmijana ulazim u kuću, u redu, imamo početak, vrijeme je da napravimo plan borbe.
Uslijedila su intezivna druženja, priče, poruke, šetnje.
Uslijedio je plan.

Wow tako je puno toga da ne stane u neka životna druženja.
Samo ne želim pisati sve, ljubomorno ću čuvati naše rute.
Ona je bila tu.
Ona mi je donijela nove ljude.
Ljude koji su tu.
Pokucala si i otvorile smo nova vrata.
Sjećaš li se?
Naravno da se sjećaš našeg prvog susreta uživo, bio je moj jedan jedini susret vani, ćelavi.
Kako drugačije s tobom nego svoj, ogoljen, bez srama.

Bila si moj frik, koji kuži mene frikastu.
Brinula dovoljno, nikad napadno.
Volila si mene i moju Slavoniju.
Ne mogu prežaliti moje Vinkovce, ali sigurna sam jednom, jednom ću te odvesti, to smo si obećale.

Strašni Lav je pronašao svoju Caspericu.
Čuvati će te na svoj način.
Na naš način.
Sjedim na balkonu i nazdravljam.
Ovih dana biti će tužan, ali više nikad u tišini.
Do nekog novog balkona.

Putuj Šubi, leti planinama.

Tvoja Majica