"Ako sam ti nešto dao, uložio sam sebe u tebe, a pošto je ljubav prema sebi davanje, svi vole sebe. Sada se jedan dio mene nalazi u tebi, postoji dio mene u tebi koji volim. Prava ljubav je kad dajemo ljubav, a ne kad je primamo". Abraham Tverski

Pored svih ispisanih hvalospjeva, oda, pjesama. Podizanja na pijedestal te najosnovnije i najvažnije emocije. Ja kaskam. Kaskam sa pričom o ljubavi. Znači li to da je nemam u sebi, da je nisam doživjela, osjetila? Možda je nazivam krivim imenima? Ili krivo percipiram... Ne znam... Ono što znam je da trenutno osjećam neki emocionalni hendikep jer iskreno ne znam što napisati. Možda sam joj se zatvorila. Moj racio nekako ne vjeruje da nisam okružena ljubavlju. Zar nije ljubav kad imaš nekog tko se jutrima diže 15min ranije da ti ugrije kuću i skuha kavu, jer zna da ne podnosiš hladnoću i da njegovu jutarnju kavu posebno voliš? Ili kad znaš da imaš nekog tko se veseli i stalno isčekuje da mu dođeš, nekog tko po 4 5 puta zove na dan jer brine kako si kada te boli. I ona četiri repića koja veselo mašu i skaću od sreće kada stigneš kući, nije li i to ljubav? Ili recimo kada stigne skuhan ručak u dane kada se ne možeš dići iz kreveta. A tek kada si u izolaciji a prijatelji dostave torbu hrane ispred kućnog praga, praga koji im i nije baš blizu. I onda kada prijateljica ugnjavi muža da ide na žensko druženje samo radi mjesta više u autu, mjesta za tebe. A onda te i netko dočeka u svom domu sa ručno rađenim sushijem, jer zna koliko ga voliš.... Sve su to velike "sitnice" koje znače ljubav, a koje nisu toliko opjevane. Jer su svakodnevne, suviše obične, životne, i onda ih uzimamo zdravo za gotovo. Često očekujemo ljubav od osoba za koje mislimo da bi nam je baš one trebale pružiti i na način na koji mi zamislimo da će nam je pružiti. A nerijetko se desi da je dobijemo na totalno neočekivanim mjestima u neobičnim, ili čak suviše običnim oblicima. I nema veze što ljubav ni sada ne mogu definirati, možda joj to i daje posbenu čar. Bitno je da mi je srce zaigralo pišući sve ovo.