Dođe valjda taj period.
Period kad se nižu vijesti o odlascima - onim s kartom u jednom smjeru.
Period kad se zapitaš šta se ovo događa, ovako učestalo?
Ne znaš, je li ovo znak da stariš? Da li te drugačije dotiču ove teme i nimalo lijepe vijesti ili si pak dozvoliš da u
svojoj nemoći posumnjaš u nuspojave 5G mreže i slične teorije zavjere?
Jednostavno ne vjeruješ.

U nepunih mjesec dana oko mene tri ljudska života se ugasiše.
Da se niz ne prekine, odoše i tri četveronošca. Ljubimca-isto članovi nečijih obitelji. Vijesti su pristigle odasvud:
članovi obitelji od prijatelja, iz susjedstva, sa društvenih mreža...
Svaki od njih ti je nečim dotakao život i shvatiš da smo svi povezani.

Otišla je prijateljičina mama - ujedno i susjeda koja mi je uvijek slala domaće jabuke dok sam i sama primala
kemoterapije.
Otišla je divna žena koju sam upoznala preko društvenih mreža i koju sam imala čast i osobno upoznati te se diviti
njenoj hrabrosti i upornosti.
Zbog nje je svaka moja objavljena slika u prirodi imala smisla, jer iako već prikovana za krevet rekla mi je da joj je
srce puno svaki put kad vidi da šetam i radim nešto za svoje zdravlje.

Otišla je i Mila - pasica izuzetnog duha i pogleda, koja je veliki broj nas ljubitelja životinja ujedinila na netu, prkoseći
lošim prognozama.
Njena je vlasnica tješila mene kad se moj Ron razbolio.
Otišla je i Mona, također pasica sa velikom publikom poznata po svojoj "živčanoj Raci". Jučer je otišao i Boni,
predivni bijeli lajavac - prijino pseto kako ga je od milja zvala.

Za kraj niza, sinoć otvaram Facebook i krenu mi iskakati članci kako je otišla i hrabra lavica Ena...
Stao je jedan život u 26.godini.
Dvadeset šest godina prepunjenih bolovima, terapijama, operacijama.
Prepunjenih i za stodvadesetšest god življenja.
Onda opet, 26 godina prepunih ljubavi, altruizma, osmijeha, humora.
Taman kako i doliči jednoj mladoj osobi.
Po njezinom duhu nikad nitko ne bi ni naslutio kroz šta je sve prolazila.
Pokazala nam je svima kako.
Kako se trebamo nositi sa svime što nam život servira, kako zadržati životni elan, vesele okice, kako pomagati
drugima usprkos svojim nedaćama.
Puno toga nam je pokazala...
Sve ove priče su dotakle i moj život, napunile mi srce, naučile me nečemu.
Da nikad nijedan ispušteni glas, emocija ili objavljena slika nisu uzalud.
Putuju i dođu do nekog.
Kako je Ena jednom rekla - da razvuku nekom usne u osmijeh.
Makar i na minutu, jer to je ono najbitnije, to je svrha svega...

Mirno spavaj lavice mala...
Za Ivanku, Maricu, Enu, Milu, Monu i Bonija