I tako prođe prva kap, pa i prva doza, a ja se ne pretvori nit' u žabu, a bogami nit' u princezu.
Doduše, sama sam sebi kraljica od prvog dana ovog životnog putovanja, pa tako nije bilo ni smisla da se degradiram u princezu ili ne daj Bože žabu!
Sve smo mi kraljice, survivorice, lavice...
Ma šta god!
Mada ponekad zaboravimo da se trebamo prema sebi ponašati kao prema kraljici.

Savjet koji sam objeručke prihvatila je bio: Kreći se!
Bilo šetanje, plivanje...
Nemoj se forsirati, ali se kreći.
Čim osjetiš da možeš!
Bilo je dana kad bi me Alen direktno s onkologije odveo na Marjan, da makar i petnaest minuta teturam po stazi.
Kretala sam se!
Spavala sam nekad i po sedamnaest sati dnevno.
Muka i ti neki bolovi budu, ali prođu.
Znaš da je to kemo, prihvatiš i odradiš tih udarnih par dana.

Interesantan je taj njen prestanak djelovanja.
Danas se raspadaš, a sutra se jednostavno probudiš kao nova.
Sretna što si opet dobro, hrliš u novi dan.

Ta četiri ciklusa su u pravom smislu periodi umiranja i ponovnog rađanja, (sreća što ih je samo četiri).
To su trenutci kad shvatiš da ti je život darovan i da treba cijeniti svaki dan.
Živjeti svaki dan.
Ne životariti. Živjeti!
S onim što imaš, s guštom, sa zahvalnošću, s ljubavlju…
Živjeti!
Što mi se najdublje urezalo u pamćenje oko crvene kemo (u narodu popularna i kao Red devil) bio je njen miris.
Bolje rečeno smrad!
Sve mi je smrdjelo, koža, izlučevine, odjeća koju bih nosila, ma sve oko mene je smrdjelo na nju.
Sestre su me upozorile da neke žene stvore averziju prema nečemu što ih asocira na taj period liječenja. Na primjer zamrze crvenu boju.
Gle čuda - moju najdražu.
Sad, s odmakom od tri godine, mogu reći da je još uvijek volim (crvenu - boju, ne kemoterapiju).
Međutim isto se osvrćem po kući tražeći neki detalj, pokušavam prevrtjeti odjevne kombinacije u ormaru - ništa crveno nemam.
Ne više!
Ja sam netko tko je toliko volio crveno, da je čak naručio i crvenu vjenčanicu.
Prijateljica me nagovorila da je promijenim, da budem nježnija, da se ipak udajem, heh.
Nikad više nisam kupila prašak za robu koji sam tada koristila.

Crvena se zove Adriamycin (Doxorubicin).
Pročitala sam negdje da je ime dobila po našem moru.
Zašto?

Baš zato jer ima taj grozan miris. Imenom se htjelo asocirat na suprotnost - čisti miris mora.

Za tu crvenu, negdje po bespućima interneta stoji tekst koji kaže:
" Doxorubicin/Adriamycin is one of the most powerful chemotherapy drug ever invented"

Preživjela sam!
Nosim još uvijek tragove, ali živim.
Možda čak i kvalitetnije nego prije.

Ne samo ja.
Tisuće žena koje su prošle ili upravo prolaze isto. Sve one koje su prošle i bez nje.
Sve smo mi kao Feniks.
Uzdigle smo se iz pepela i nanovo rodile. Jače i iskusnije!
Čini li vam se kao slučajnost?
Feniks je ptica crvene boje!